Drugi pišu

Libija: Od Gadafija do kaosa i natrag

ZEMLJA BEZ DRŽAVE

POSLJEDICE ARAPSKOG PROLJEĆA: DESTABILIZACIJOM PROTIV UMJETNE CJELOVITOSTI

Na desetu obljetnicu rušenja režima Muammara al-Gaddafija u Parizu je održan sastanak na kojem je dogovoren način provedbe libijskih predsjedničkih izbora zakazanih za 24. prosinca 2021. kao i postizborni postupci. Unatoč naporima međunarodne zajednice, Libijski izborni odbor izbore je prvo odgodio za kraj siječnja, a zatim i otkazao. Još ljetos su na takav razvoj upozoravali mnogi poput ministara pravosuđa i policije govoreći da ne mogu jamčiti sigurne izbore jer su izvan domašaja sustava bezbrojna plemena, milicije, klanovi, frakcije, tajkuni i razbojnici s političkim ambicijama.

Dario Majetić, Glas Slavonije

Od ostalih važnih političkih subjekata za prolongiranje izbora su bili i Visoko državno vijeće Libije, koje podržava Vijeće sigurnosti UN-a, kao i sedam od čak devedeset osam predsjedničkih kandidata! Glavni je tajnik Arapske lige Ahmed Abul Gheit zbog svega izrazio nezadovoljstvo optužujući za debakl "strane faktore, unutrašnje podjele i prisustvo plaćenika".

Podjele i faktori o kojima priča nisu od jučer, jer je prostor koji se zove Libija zapravo umjetno isforsirana tvorevina sastavljena od geografski, kulturološki, povijesno i etnički različitih pokrajinama Tripolitanije, Cirinaice i Fezzana. Uostalom, i ime Libija je nenarodno jer su ga 1912. dali talijanski okupatori, prema pojmu koji se u Rimskom Carstvu koristio za čitavu Afriku zapadno od Nila.

Talijanima je stanovništvo pružilo ozbiljan otpor zbog čega su oni uz nesmiljeni teror uspostavili kontrolu nad područjem tek 1931. Talijani su nakon poraza u Sjevernoafričkoj kampanji i kapitulacije u Drugom svjetskom ratu, priobalna područja Libije Tripolitaniju i Cirinaicu, prepustili Britancima, a pustinjski Fezzan Francuzima.

U prosincu 1951. proglašena je neovisna Ujedinjena Kraljevina Libija, kojom je vladao prvi i jedini kralj Libije, Idris I. Starog su Idrisa 1969., dok se liječio u Turskoj, poradi unitarizma i korupcije, svrgnuli libijski časnici predvođeni Muammarom al-Gaddafijem. Nakon početne euforije i optimizma, Gaddafi ukida ustav i grabi moć uz pomoć represije te mita i korupcije za koje sredstva crpi iz nacionalizirane nafte. Privid uspješnosti održava propagandom i čitavim nizom provjerenih i eksperimentalnih tehnika poput podjela, kulta ličnosti, terorizma, panarabizma, arapskog socijalizma, nacionalizma, populizma, islamizma, liberalizma i grotesknog panafrikanizma.

Trijumf diktature

Diktatura i diktator svoj zenit dostižu svjetskom prezentacijom grandioznog javnog projekta "Velika umjetna rijeka". Ta je zamršena mreža vodovodnih cijevi, koju je 2008. Guinnessova knjiga rekorda prepoznala kao najveći projekt navodnjavanja na svijetu, trebala iz podzemlja Sahare vodu dovesti do svih stanovnika na obali. Ali je na kraju svega ipak stala upamćena samo kao cijev iz koje su nakon hajke 2011. izvukli sakrivenog Gaddafi i ustrijelili ga s dva hica u glavu!

Takvom brutalnom raspletu jedne još brutalnije ere prethodilo je Arapsko proljeće do kojega je došlo zbog unutarnjih preduvjeta poput okoštalosti libijskog političkog sustava, korupcije, izoliranosti, nesnošljivosti starih i novih elita, pokrajinskog i plemenskog partikularizama, monarhističkih sentimenta, generacijskog jaza, vesternizacije, demografskih pritisaka, ideoloških, vjerskih te etničkih nesnošljivosti Arapa, Berbera, arabiziranih Berbera i njihovih 140 podgrupa. U specifičnoj su situaciji bili i ostali popularni Tuarezi, kao i narod Toubou rasprostranjen na jugu Libije, sjevernom Čadu i Nigeru, kojima je Libija masovno oduzimala državljanstvo pod optužbom da su Čadanci.

Kako god, od međunarodne operacije "Odisejeva zora" 2011. održani su, uvjetno rečeno, jedni jedini izbori 2014., nakon kojih je Libija podijeljena na dvije vlade i dva parlamenta. U prosincu 2015. višemjesečni pregovori i međunarodni pritisci doveli su do toga da suparnički parlamenti potpišu u Maroku sporazum o uspostavi Vlade nacionalnog jedinstava. U ožujku 2016. njezin predvodnik Fayez Al-Sarraj u Tripoliju je instalirao novu administraciju. Međutim, zastupnički dom nije izglasao povjerenje novoj vladi i suparnička vlada predvođena generalisimusom Khalifa Haftarom odbija je priznati.

U siječnju 2019. Haftar je pokrenuo ofenzivu na naftom bogatu južnu Libiju, zauzevši glavni grad regije, Sabha, i jedno od glavnih naftnih polja u zemlji. U travnju iste godine nastavio je napredovati prema Tripoliju. No nakon što je Turska poslala trupe za obranu međunarodno priznate vlade, dvije su se strane našle u pat-poziciji. Prekid vatre uz posredovanje UN-a konačno je dogovoren u Ženevi 23. listopada 2020. Nakon njega je uslijedio dogovor u Tunisu o održavanju izbora u prosincu 2021. godine.

GENERAL HAFTAR

Za bolje razumijevanje prilika u Libiji treba znati da je generalisimus Haftar, najopasniji neprijatelj vlade u Tripoliju, nekada bio prvoborac revolucije iz 1969. i glavni Gaddafijev komandant. U nemilost je režima dospio nakon što je vojska pod njegovom komandom poražena u posredničkom ratu u Čadu 1987., a on zarobljen. No umjesto da bude razmijenjen i vraćen u Libiju, prema vlastitom je izboru prebačen u Ameriku, gdje je živio u predgrađu Washingtona Langleyu nadaleko poznatom po tome što se u njemu nalazi glavni stožer CIA-e. U Libiju se vraća nakon rušenja diktatora 2011., gdje organizira oporbu i samoproglašenu Libijsku nacionalnu vojsku, LNA, stacioniranu u gradovima Tobruku i Bengaziju. LNA i ostale Haftaru odane snage podržavaju Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija, Egipat, Jordan, Ruska Federacija te djelomično Amerika i Francuska.

Od zanimljivosti iz libijskog građanskog rata ističemo da su na Haftarovoj strani ratovali mnogi stranci od kojih se izdvajaju ruski plaćenici iz tvrtke Wagner i džandžavidi (Pakleni konjanici). Džandžavidi su surova paravojna formacija iz Sudana koja je počinila mnogobrojne zločine u Darfuru, zbog kojih je Međunarodni kazneni sud u Haagu podignuo optužnicu protiv njihova vođe Alija Kušajba. Unatoč tome što Haftar vjerojatno gubi međunarodnu podršku, koalicija plemena okupljenih oko njegova lika i dalje drži naftna polja, pomorske luke i vojnu bazu Al-Jufra, zbog čega, osim priobaljem, dominiraju i glavnim putovima prema unutrašnjosti. U trenutačnim omjerima haftarovci mogu unedogled vojno i ekonomski iscrpljivati i blokirati protivnika, što im daje izvrsne pregovaračke pozicije u budućim političkim preslagivanjima.

S druge strane ciljnika, na zapadu, u Tripoliju, stoluje međunarodno priznata libijska vlada nacionalnog jedinstva. Od ožujka prošle godine vodi je premijer Abdul Hamid Dbeibeh. Dbeibeha, kao i njegova prethodnika Fajeza al-Sarraja, podržavaju UN, Italija, djelomično Francuska i Amerika, Katar i Turska. Ankara je čak potpisala sporazum o vojnoj suradnji i sporazum o demarkaciji pomorske granice, koji Turskoj daje pravo na istraživanje Sredozemlja, čemu se Grčka, Izrael i mnoge druge zemlje protive. Dbeibehov neispunjeni zadatak bio je relaksirati zaraćene strane te pripremiti predsjedničke i parlamentarne izbore prema političkom okviru UN-a. Kako u tome nije uspio, "Libija, najveći zapadni promašaj", kako je slučaj formulirao Barack H. Obama, ostaje zaglavljena u etničko-plemenskim borbama, korupciji, krađi javnog novca, kolapsu državnih institucija, švercu ljudi, nafte, droge, iseljavanju obrazovanih i ostalim nevoljama. I tu se trenutačno može upotrijebili samo neka fantastična mašta uz pomoć koje bi zamislili provedive izbore za vrijeme i nakon kojih bi Libijci odbacili oružje, zasukali rukave i najmanje petnaest godina gradili demokratske institucije.

MAČ ISLAMA

Ukupnom stanju u Libiji danas treba pridodati i vrijeme izgubljeno na usputne smetnje i iskakanja kostura iz ormara. Baš kao što je iz mraka, nakon šest godina skrivanja, iskočio predsjednički kandidat Saif al-Islam (Mač Islama), sin Muammara al-Gaddafija, koji je svojom predsjedničkom kandidaturom izazvao opću pomutnju jer ga između ostaloga traži Međunarodni kazneni sud zbog zločina protiv čovječnosti, kao i nekoliko lokalnih sudova koji su ga osudili na pet smrtnih kazni. Smatra se da ga guraju moćne strukture povezane s vojskom koje procjenjuju da bi preko njega mogle povezati sekularne i umjereno islamski opredijeljene Libijce.

Zbog toga Saif igra ulogu muslimanskog vjernika i zloupotrebljava islam isto onako kako je to činio njegov tata Muammar. Saifova predsjednička kandidatura također je uznemirila Khalifu Haftara koji je da bi se kandidirao privremeno suspendirao svoje zapovjedništvo nad Libijskom nacionalnom vojskom za koju ratuje i velik broj starih Gaddafijevih časnika i vojnika.

Što se tiče premijera Abdula Hamida Dbeibeha, on je svojom kandidaturom prekršio sve prethodne dogovore. Sporan je i izborni zakon koji nisu prihvatili svi sudionici, a u tijeku su sporovi oko podobnosti brojnih drugih kandidata i ovlasti budućeg predsjednika i parlamenta, tako da bi izbori bili neustavni i razarajući za libijsko društvo. Da bi popravio situaciju, privremeni premijer Dbeibeh pozvao je u prošlu nedjelju svoje pristaše na donošenje ustava prije održavanja odgođenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Također je pozvao na formiranje nove privremene vlade te naglasio da je do kraja siječnja potrebno odrediti "definitivni" datum za odgođene izbore.

Od međunarodne operacije "Odisejeva zora" 2011., održani su, uvjetno rečeno, jedni jedini izbori 2014., nakon kojih je Libija podijeljena na dvije vlade i dva parlamenta.

Generalisimus Haftar, najopasniji neprijatelj vlade u Tripoliju, nekada je bio prvoborac revolucije iz 1969. i glavni Gaddafijev komandant.

Privremeni premijer Dbeibeh pozvao je svoje pristaše na donošenje ustava prije održavanja odgođenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora.

Malikijska doktrina

Libijci su umjereni centristički muslimani. U zemlji dominira umjerena malikijska doktrina sunitskog islama. Većina Libijaca vjeruje u miroljubivu konzervativnu islamsku prirodu libijskog društva. Malikijska doktrina jedna je od najmiroljubivijih islamskih vjerskih inačica u zemlji. Temelji se na toleranciji i odriče se svih vrsta ekstremizma. Ova umjerena vjerska doktrina imala je važne utjecaje na kulturne i društvene interakcije, kao i na političke trendove. Nedavno su u Libiju ušle i nove nasilne grupacije koje vjeru koriste u vojno-mobilizacijske svrhe. Nakon 17. veljače 2011. oporba koja se vratila u Libiju kako bi sudjelovala u formiranju političkog života i izgradnji novog političkog sustava koristi politički islam za probitak. Unatoč velikoj fragmentiranosti opozicija se može svrstati u dvije glavne struje: islamski trend sa svim svojim granama i na sekularni trend sa svim varijantama liberalizma i ljevičarstva. Među svim skupinama islamski pokreti imaju prednost zbog aktivnosti Muslimanske braće i drugih islamskih skupina u različitim zemljama. (D.Ma.)

Migracije kroz Libiju

Migranti i tražitelji azila koriste se srednjosredozemnom rutom za nezakonit ulazak u EU. Upuštaju se u duga i opasna putovanja iz sjeverne Afrike kako bi prešli Sredozemno more i stigli u Europu. Mnogi od tih migranata na svojem putu prema Europi prolaze kroz Libiju. To je pridonijelo razvoju mreža krijumčara ljudi i trgovanje njima u toj zemlji.

Međunarodna organizacija za migracije utvrdila je da je u rujnu 2021. u Libiji bilo više od 610 tisuća migranata. Devet od deset migranata napustilo je svoju zemlju podrijetla ponajprije zbog ekonomskih razloga. Većina tih migranata (67 %) bila je iz susjednih zemalja, osobito Nigera, Egipta, Sudana i Čada. Čelnici i čelnice EU-a u veljači 2017. postigli su dogovor o novim mjerama za smanjenje nezakonitih dolazaka tom rutom. Obvezali su se na povećanje suradnje s Libijom i rješavanje pitanja krijumčara migranata. Mjere za rješavanje stanja u vezi s migracijama kroz Libiju su osposobljavanje obalne straže, pružanje zaštite i pomoći migrantima i izbjeglicama, potpora lokalnim zajednicama, poboljšanje upravljanja granicama. EU je dosad dodijelio 408 milijuna eura za financiranje programa kojima se rješavaju izazovi u Libiji. Ti se programi financiraju preko Kriznog uzajamnog fonda EU-a za Afriku.

Libijski Tuarezi

Tuarezi su narod u zapadnom dijelu središnje Sahare i Sahelu, na području koje pripada Alžiru, Libiji, Nigeru, Maliju i Burkini Faso; kao iseljenici žive u Maroku i Nigeriji. Tuarega ima do tri milijuna te ih je oko 70 tisuća živjelo u Libiji, od čega ih je 5000 bilo u vojsci. Mnogi mladi Tuarezi u Libiji su se našli zbog prosvjeda protiv malijskog režima sedamdesetih i osamdesetih godina, gdje su u Gaddafijevim vojnim logorima obučavani za gerilce. Taj berberski narod iskusan je u pustinjskom ratovanju i devedesetih je bio aktivan u nekoliko pobuna u Maliju i Nigeru. Nakon pada pukovnika Gaddafija, mnogi Tuarezi koji su se borili u Libiji vratili su se natrag u svoju domovinu sjeverni Mali dobro naoružani. Zajedno s islamskim ekstremistima započeli su ustanak za nezavisnost te proglasili tuarešku državu - Azavad. To je rezultiralo uništenim svjetskim kulturnim nasljeđem i krvavim borba za vlast u sjevernom Maliju i projekcijom rata na putove koji vode prema libijskim i alžirskim lukama.