Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

EU JE NAJKRIVLJA

Neki optužuju Putina i Rusiju, neki Ameriku i NATO, neki Ukrajinsku vlast, sa opravdanim razlozima jer kod svih njih postoji krivica za ovaj rat. Međutim, malo ko pominje odgovornost Evropske unije koja je, za mene, najkrivlja što je došlo do tako opasnih oružanih sukoba u srcu Evrope. Zato što nije preventivno delovala, samostalno i odlučno jer reč je njenom dvorištu. Prosto nije smela dozvoliti da joj Amerikanci nameću svoju volju i sa NATO-m vršlja po njenom komšiluku. Morala je preuzeti inicijativu i odgvornost za svoje odnose sa Ukrajinom i Rusijom, kao i za njihove međusobne sukobe interesa, ambicija i strahova. Za svaki problem u Evropi EU bi morala biti najzainteresovanija, najodgovornija i najpreduzimljivija, sa svojim stavom i rešenjima, bez obzira na sufliranje, pa i direktive SAD-a, smatra Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador Srbije u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Kako moja razmišljanja povodom rata u Evropi ne bi bila tumačena kao pokušaj opravdanja za agresiju Rusije, odmah na početku da kažem da za napad na Ukrajinu nema opravdanja, da je u pitanju agresija za svaku osudu. Moja je namera samo da pokušam da objektivno sagledam sve uzroke koji su doveli do ovog rata, zbog utiska da je u domaćoj pa i svetskoj javnosti potpuno zanemarena odgovornost Evropske unije, koja je mogla i morala da utiče i na Ukrajinu i na Rusiju, ali i na SAD i na NATO, jer radi se o njenom ataru. Kada je Evropa u pitanju njena reč bi morala biti odlučujuća.

Najpre, sve značajnije članice EU su deo NATO pakta, pa je gotovo neverovatno i krajnje neodgovorno što NATO u Evropi igra po taktu koji diktira Amerika, čiji predsednik brka ukrajinski i iranski narod. Da se taj vojni savez širi po Evropi bez usaglašavanja sa interesima i planovima EU i čak da prima nove države u svoje redove ucenjujući ih u ime Evropske unije. EU nikad nije zauzela stav da se u njeno članstvo može samo preko članstva u NATO, ali se nikad nije ni pobunila protiv takve prakse i obećanja koje NATO u njeno ime daje evropskim državama ili preti onima koji ne žele u taj vojni savez, da bez ulaska u NATO ne mogu ni u Evropsku uniju. Mada to nije nikad tako zvanično rečeno, takvo uverenje je javna tajna jer su već nekolike države ušle u NATO samo zato da bi lakše i brže došle do članstva u EU, a da zvanični Brisel to nikad nije demantovao još manje osudio, što bi morao uraditi.

Ako je to odbrambeni vojni savez, postavlja se pitanje ko odlučuje o tome koga u Evropi treba braniti, ako to od njega nije tražila Evropska unija i od koga će ih braniti ako svi uđu u NATO. Posebno je pitanje kako je to Velika Britanija, koja ni formalno više nije deo evropske zajednice, više zainteresovana i angažovana za odbranu jedne države na granicama EU. O Americi da i ne govorimo.

Uprkos izuzetne složenosti problema u odnosima Ukrajine i Rusije, opterećenih brojnim nerasčišćenim računima iz starije i novije istorije, dodatno zakomplikovanim sa najrazličitijim interesima i međusobnim nepoverenjima u poslednje vreme, uvek postoje i mogućnosti za rešenja bez rata. Koliko znam, jedno vreme je u opticaju bila i ideja da Ukrajina trajno ostane vojno neutralna i da za to dobije garancije Rusije, koja bi se u tom slučaju navodno zadovoljila najvećom autonomijom za dve samoproglašene republike. Kako je moguće da EU nije pokazala interes da se u tako nešto uključi, čak da inicira takve pregovore, pa i da sama bude garant takvog ili sličnog rešenja.

Kako je moguće da je namera NATO-a da se proširi i na Ukrajinu, bila jača od egzistencijalnog interesa EU za mirom u Evropi i svom susedstvu, kao i dobrim ili bar stabilnim odnosima sa Rusijom. Jedan od razloga je svakako i činjenica da Evropska unija nema državnika formata jednog De Gola, koji je govorio o jedinstvenoj Evropi od Atlantika do Urala.

Sa druge strane, uprkos svim zamerkama na račun nedemokratskog režima Vladimira Putina, posle odlaska Merkelove, EU nema pravog lidera koji bi mogao da se nosi sa državnikom koji je Rusiju podigao iz pepela i na velika vrata je vratio na svetsku scenu. Čak bi se moglo reći da je Evropska unija danas nesnađena i ponižena, slično kao što je to bila Rusija posle raspada Sovjetskog saveza, dok ju je vodio Jeljcin sa kojim su se Ameri igrali kao sa svojom marionetom.

Inače, svakome razumnom moralo je biti jasno da se Putinova Rusija, baš kao što SAD 1962, po cenu rata nisu mogle dozvoliti razmeštanje Sovjetskih raketa srednjeg dometa na Kubi, neće pomiriti sa NATO raketama na svojoj granici sa Ukrajinom. Evropska unija, pre svih, odnosno njene članice koje su ujedno i u NATO savezu, morali su to znati i sprečiti razvoj događaja koji su očigledno išli u pravcu ozbiljnih sukoba i konačno doveli do rata i humanitarne tragedije koja se širi i na njihove teritorije.

Umesto što dozvoljava da se preko njenih leđa tuku dve velike sile, kao u vreme hladnog rata dok Evropska unija nije ni postojala, EU bi morala da se nametne kao treći, ravnopravni, i kad je Evropa u pitanju odlučujući partner.

Nemam nikakvu dilemu da se iza zvanično objavljenih stavova svih strana u sukobu, kao i onih koji su mu doprineli, kriju brojne pakosne namere, skriveni planovi i ciljevi, koji su u potpunoj suprotnosti sa miroljubivim i tobož principijelnim porukama i zahtevima. Dakle, i u međusobnim optužbama ima i dosta istine, ali istorija nas je naučila da se u ratu nikome ne može verovati.

Nema sumnje ni da su Američke službe, pa i neke članice EU, godinama u Ukrajini radili na raspirivanju straha, nepoverenja i mržnje prema Rusiji, ali da je i sama Maćuška tome doprinosila. Isto tako ne treba imati dileme o tome da je i Rusija potajno gajila i znatno veće ambicije od proklamovanih, kao i da u Ukrajini ima mnogo tobožnjih patriota koji je navodno vole i brane, a zapravo rade za jednu ili drugu stranu, protiv njenih interesa, ne mareći za živote svojih sunarodnika. Mi u Srbiji bar znamo kako su devedesetih postojali i ratni i antiratni profiteri, koji su se bogatili na svekolikom propadanju države i građana, i koji i danas drmaju našom zemljom. A, mnogo toga što se događa danas u ovom ratu, liči na naša iskustva iz ratova u kojima navodno nismo učestvovali.

Na primer, Putinovo objašnjenje da se napadom na Ukrajinu želi sprečiti genocid nad Rusima koji tamo žive, neodoljivo podseća na lažni izgovor za NATO napad na skraćenu Jugoslaviju, kada su tobož hteli da spreče genocid nad Albancima na Kosovu. Pa i tužba Ukrajine međunarodnom sudu protiv Rusije za genocid, slična je tužbi koju je Miloševićeva i Šešeljeva Jugoslavija podnela protiv NATO-a i svih lidera država članica, na čelu sa Klintonom, Blerom i Šrederom.

Razumni ljudi u celom svetu nikad nisu shvatili kako se to Amerika brani u Vijetnamu i Avganistanu, a mi u Srbiji posebno, kako je došlo do bombardovanja naše zemlje bez saglasnosti Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. I naravno, vređaju nas saopštenja, pa i Rezolucije UN, u kojima se tvrdi da je ovo sad prvi rat u Evropi posle drugog svetskog rata. To je pokušao da demantuje i naš predstavnik u Njujorku prilikom usvajanja te Rezolucije, ali ga niko nije razumeo pošto je govorio na engleskom jeziku koji je i Tarzan zaboravio. Ipak, posle prevoda njegovog izlaganja, koji je našoj i svetskoj javnosti ponudio predsednik države, Aleksandar Vučić, postalo je jasno da smo prihvatili Rezoluciju UN kojom se osuđuje agresija na Ukrajinu, samo zato što se u njoj ne pominju nikakve sankcije protiv Rusije, koje mi nikad nećemo uvesti. Što i nije neka garancija imajući u vidu kako je svojevremeno tvrdio da nikad neće odustati od sudskog gonjenja Blera i Šredera za ratne zločine, a onda ih angažovao za svoje savetnike.

A što se sankcija tiče, bar mi dobro znamo da one najmanje štete nanose onima zbog kojih se donose, a najviše stradaju građani, koji ni luk jeli ni luk mirisali. Imajući u vidu svoja katastrofična iskustva sa sankcijama, mi ih zaista nikada ne bismo trebali uvoditi drugima, ali pošto smo se već pridružili sankcijama protiv Belorusije, taj princip za nas više ne važi. Kao, uostalom, ni bilo koji drugi principi. Ako ostane na vlasti i posle izbora, uvešće Vučić sankcije i Rusiji koje joj i onako ne mogu naškoditi. Što se toga tiče, mogao bi ih odmah uvesti, ali ne sme zbog glasova brojnih pristalica koje bi mu to zamerile i mogle ga kazniti prilikom glasanja, jer ih je do juče i sam ubeđivao da su nam Putin i Rusija najveći prijatelji.

Sankcije koje se, na insistiranje SAD i Velike Britanije, sad uvode Rusiji vratiće se kao bumerang pre svega Evropi, pa i Evropskoj uniji. Neke njene članice osetiće posledice možda i veće nego Rusija, a sasvim sigurno veće od Putina i njegovih saradnika kojima se navodno uvedene. Najviše će to na svom životnom standardu osetiti običan svet koji se ništa nije ni pitao, i u Evropi i u Ukrajini i u Rusiji, stim što su Rusi na to već navikli. A ko zna kuda još sve to može da odvede, jer kad jednom počne rat je nepredvidiv i nikad se ne zna koja će varnica gde odskočiti i izazvati širenje požara.

Kada se to događa u Evropi najodgovornija je Evropska unija, koja je i zamišljena tako da samostalno i dostojanstveno predstavlja i čuva kolevku svetske civilizacije.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane