Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Istraživanje

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (1)

Stara dama u poremećenom stanju

Europa čini samouboistvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Mareja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

U svakom slučaju valja istaknuti da tijekom cijele naše povijesti izjave o propasti Europe nisu bile rijetkost, te da Europa ne bi bila Europa bez redovitih predviđanja o njezinoj smrtnosti.

Međutim, neke su bile bolje tempirane od drugih. U djelu Die Welt von Gestern (Jučerašnji svijet), prvi put objavljenome 1942., Stefan Zweig ovako je pisao o godinama koje su prethodile Drugomu svjetskom ratu: "Osjećao sam da je Europa, u svojemu posve poremećenom stanju, sama sebi potpisala smrtnu presudu - naš sveti dom Europa, i kolijevka i Partenon zapadnjačke civilizacije."

Jedna od malobrojnih činjenica koje su čak i tada Zweigu davale ikakvu nadu bilo je to što je u južnoameričkim zemljama, kamo je naposljetku pobjegao, vidio izdanke vlastite kulture. U Argentini i Brazilu svjedočio je kako kultura može prijeći iz jedne zemlje u drugu, pa čak i kad bi se stablo koje je iznjedrilo kulturu sasušilo, ipak bi moglo dati "nov cvat i nove plodove". Čak i da se Europa u tom trenutku posve uništila, Zweig je bio utješen spoznajom da ono "Što su naraštaji učinili prije nas, ne bi bilo posve izgubljeno".1

Uglavnom zbog katastrofe koju je Zweig opisao, danas je stablo Europe naposljetku izgubljeno. Današnja Europa gotovo da i nema želje da se razmnoži, da se bori za sebe, pa čak ni da zauzme stav u nekoj raspravi. Oni na vlasti kao da misle da nije važno ako Europljani i europska kultura nestanu s ovoga svijeta. Neki su očito odlučili (kako je Bertolt Brecht 1953. napisao u pjesmi Rješenje) da raspuste narod i odaberu drugi jer, kako se nedavno izrazio konzervativni švedski premijer Fredrik Reinfeldt, samo "barbarstvo" dolazi iz zemalja poput njegove, a sve što je dobro potječe izvana.

Za sadašnju bolest nema jedinstvena uzroka. Kulturu nastalu stapanjem židovsko-kršćanske, grčke i rimske kulture te otkrićima prosvjetiteljstva nije razorilo ništa. Ali posljednji je čin nastupio zbog dvaju uzastopnih događaja od kojih se sad gotovo nemoguće oporaviti.

Prvi je masovno useljavanje u Europu. U svim zapadnoeuropskim zemljama taj je proces zbog nestašica radne snage započeo poslije Drugoga svjetskog rata. Uskoro se Europa navukla na seobe i ljudski tôk nije mogla zaustaviti ni da je htjela. Rezultat je da je ono što je bila Europa - dom europskih naroda - postupno postalo domom cijeloga svijeta.

Mjesta koja su nekad bila europska postupno su postala neki drugi dio svijeta. Tako područja u kojima su većina stanovništva Pakistanci, Pakistanu nalikuju po svemu osim po geografskom položaju, gdje nedavno prispjeli i njihova djeca jedu hranu iz svoje domovine, govore jezikom svoje domovine i štuju vjeru svoje domovine. Ulice hladnih i kišovitih gradova na sjeveru Europe pune su ljudi odjevenih za život u podnožju pakistanskih gora ili za pustinjske oluje Arabije. "Carstvo uzvraća udarac", napisali su neki komentatori, jedva prikrivajući smijuljenje. Međutim, dok su europska carstva protjerana s drugih kontinenata, ove nove kolonije očito nikamo ne namjeravaju otići.

Sve vrijeme Europljani su pronalazili načine pretvaranja da to može funkcionirati. Ustrajući, primjerice, u stavu da je takva imigracija posve normalna. Ili ako se integracija ne postigne u prvome naraštaju, možda će se to dogoditi s njihovom djecom, unucima ili s nekom idućom generacijom. Ili da uopće nije važno jesu li ljudi integrirani ili ne. Sve smo vrijeme odbijali prihvatiti mnogo izgledniju činjenicu da to jednostavno neće funkcionirati. Takav je zaključak imigracijska kriza posljednjih godina samo ubrzala.

Što me dovodi do drugog događaja. Jer čak ni masovne seobe milijuna ljudi u Europu ne bi dozvale konačan kraj kontinenta da istodobno (slučajno ili ne) Europa nije izgubila povjerenje u svoju vjeru, tradicije i legitimnost. Bezbroj je čimbenika pridonijelo takvu razvoju događaja, ali jedan od njih je način na koji su Zapadnoeuropljani izgubili ono što je španjolski filozof Miguel de Unamuno nazvao "tragičnim osjećajem za život". Zaboravili su ono što su Zweig i njegov naraštaj tako bolno naučili: da sve što voliš, čak i najveće i najkulturnije civilizacije u povijesti, mogu uništiti ljudi koji ih nisu dostojni. Osim potpunog ignoriranja, jedan od nekolicine načina izbjegavanja toga tragičnog osjećaja za život je odbaciti ga vjerovanjem u plimu ljudskog napretka. Ta je taktika danas najpopularniji pristup.

Ipak, sve vrijeme se suočavamo s vlastitim strašnim sumnjama, a katkad i zaglavimo u njima. Više od bilo kojega drugog kontinenta ili kulture koja danas postoji na svijetu, Europa je teško opterećena krivicom za svoju prošlost. Uz vidljivu inačicu nevjerice u sebe, tu je i mnogo introvertiranija inačica iste krivice. Naime, u Europi postoji problem egzistencijalnog umora i osjećaja da je Europa zapravo prošlo svršeno vrijeme te da valja započeti s novom pričom. Masovna imigracija - zamjena velikog dijela europskog stanovništva drugim narodima - jedan je od načina na koji je osmišljena nova priča: izgleda da smo mislili da je promjena dobra baš kao i status quo. Takav egzistencijalni civilizacijski umor nije nov, jedinstveno europski fenomen, ali činjenica da se društvo treba osjećati kao da mu ponestaje snage baš u trenutku kad se novo društvo počelo doseljavati ne može ne voditi golemim, epohalnim promjenama.

Da se moglo diskutirati o tim stvarima, možda se i moglo naći neko rješenje. Ali čak i 2015., na vrhuncu imigracijske krize, govor i razmišljanje bili su ograničeni. Kad je kriza u rujnu 2015. dosegnula najvišu točku, njemačka kancelarka Angela Merkel pitala je Marka Zuckerberga, generalnog direktora Facebooka, što bi se moglo učiniti da europski građani prestanu na Facebooku kritizirati njezin program. "Radite li na tome?" pitala ga je. Zuckerberg ju je uvjeravao da radi.2 No zapravo bi kritike, razmišljanje i diskusija trebali biti neograničeni. Gledajući unatrag, vrlo je neobično kako smo ograničili diskusiju u trenucima kad smo svoj dom otvorili svijetu. Prije tisuću godina ljudi iz Genove i Firence nisu bili izmiješani kao u naše doba, ali danas su svi oni prepoznatljivo Talijani i plemenske su se razlike pretekom vremena smanjile, a ne povećale. Čini se da je trenutačni stav da će se u nekoj fazi idućih godina ljudi iz Eritreje i Afganistana u Europu pomiješati kao što su Đenovljani i Firentinci danas stopljeni u Italiju. Boja kože osoba iz Eritreje i Afganistana možda je drukčija, njihovo je etničko podrijetlo iz udaljenijih zemalja, ali Europa će i dalje biti Europa, a njezini će se narodi nastaviti miješati u duhu Voltairea, sv. Pavla, Dantea, Goethea i Bacha.

Baš kao i u brojnim drugim popularnim zabludama, i u ovoj ima nešto istine. Kako pokazuju trgovački gradovi poput Venecije, narav Europe stalno se mijenjala i uključivala je veliku i neobičnu prijemčivost za strane ideje i utjecaje. Od antičkih Grka i Rimljana naovamo, Europljani su slali brodove da istraže svijet i izvijeste o tome što su pronašli. Rijetko se dogodilo - a možda i nikad - da je ostatak svijeta uzvratio istom mjerom, ali su brodovi i dalje isplovljavali i vraćali se s pričama i otkrićima koja su se prožela s europskim ozračjem. Prijemčivost je bila golema, ali ne i neograničena.

Antropolozi stalno raspravljaju o pitanju gdje su granice kulture, ali na njega nema odgovora. Međutim, granice su ipak postojale. Primjerice, Europa nikad nije bila islamski kontinent. Ali svijest o tome da se naša kultura jedva zamjetno, no postojano mijenja ima duboko europske korijene. Grčki filozofi razumjeli su taj paradoks, sažimajući ga u poznati problem Tezejeva broda. Kako je zabilježio Plutarh, brod kojim je plovio Tezej Atenjani su sačuvali zamijenivši svaku istrunulu dasku novom. Ipak, nije li to bio Tezejev brod čak i ako u njemu uopće nije bilo dasaka iz vremena kad se on nalazio na njemu?Znamo da suvremeni Grci nisu poput istoimenoga antičkog naroda. Znamo da današnji Englezi nisu poput onih od prije tisuću godina, baš kao što ni današnji Francuzi nisu poput Francuza iz prošlosti. Ali svi su oni prepoznatljivo Grci, Englezi i Francuzi i svi su Europljani. U tim i drugim identitetima prepoznajemo stupanj kulturnog nasljeđa: tradiciju koja čuva određena obilježja (pozitivna i negativna), običaje i ponašanja. Znamo da su velike seobe Normana, Franaka i Gala uzrokovale goleme promjene. A povijest nam govori da neke seobe na dug rok razmjerno malo utječu na kulturu, a druge ju mogu nepovratno promijeniti. Problem nije u prihvaćanju promjena, nego u spoznaji da kad promjene nastupe prebrzo ili su previše različite, postajemo nešto drugo - uključujući i to da postajemo nešto što možda ne želimo biti.

Istodobno ne znamo kako bi to trebalo funkcionirati. Premda se uglavnom slažemo da bez obzira na njegovu boju kože pojedinac može prihvatiti određenu kulturu (uz odgovarajući stupanj entuzijazma pojedinca i kulture), znamo da Europljani ne mogu postati što god požele. Ne možemo, primjerice, postati Indijci ili Kinezi. A ipak se od nas očekuje da povjerujemo kako svatko na svijetu može doći u Europu i postati Europljanin. Ako biti "Europljanin" nije rasno pitanje - a nadamo se da nije - tada je, vjerojatno, i mnogo važnije, riječ o "vrijednostima". Upravo je zato pitanje "Što su europske vrijednosti" tako važno. Ipak, to je još jedna rasprava koju kao da ne znamo voditi.

Jesmo li mi, primjerice, kršćani? U prvome desetljeću dvadeset prvoga stoljeća ta je rasprava bila u žarištu pri pisanju novog Ustava Europske unije u kojem se uopće ne spominje kršćansko nasljeđe kontinenta. Papa Ivan Pavao II. i njegov nasljednik pokušali su ispraviti taj propust. Kako je prvi napisao 2003.: "Uz dužno štovanje svjetovnoj naravi institucija, moram još jednom pozvati pisce budućega europskog ustavnog sporazuma da u njega uključe religijsko, a osobito kršćansko nasljeđe Europe."

Rasprava ne samo da je geografski i politički podijelila Europu, nego je ukazala na očitu težnju. Ne samo da se u zapadnoj Europi religija povukla, nego se u sjeni toga pojavila želja za dokazivanjem kako Europa u dvadeset prvome stoljeću ima održivu strukturu prava, zakona i institucija koje mogu postojati bez izvora koji ih je, možda, stvorio. Poput Kantova goluba pitali smo se bismo li mogli letjeti brže kad bismo živjeli "u slobodnome zraku" a da i ne razmišljamo o vjetru koji nas održava u zraku. Mnogo je toga počivalo na uspjehu tog sna. Umjesto religije pojavio se sve napuhaniji jezik "ljudskih prava" (vrijedno je spomenuti da je riječ o zamisli kršćanskog podrijetla). Ostavili smo neodgovorenim pitanje počivaju li stečena prava na vjerovanjima kojih se kontinent više nije držao ili ona postoje sama po sebi. To je u najmanju ruku bilo izvanredno važno pitanje koje smo ostavili otvorenim u vrijeme kad se od goleme nove populacije očekivalo da se "integrira".

Istodobno je iskrsnulo jednako važno pitanje položaja i svrhe nacionalne države. Od Vestfalskoga mira 1648. do kasnoga dvadesetog stoljeća nacionalna se država u Europi općenito smatrala najboljim jamcem ustavnog poretka i liberalnih prava, ali i vrhunskim jamcem mira. Međutim i ta je izvjesnost erodirala. Srednjoeuropski državnici poput njemačkoga kancelara Kohla 1996. smatrali su da "Nacionalna država... ne može riješiti velike probleme dvadeset prvoga stoljeća". Dezintegracija nacionalnih država u jednu veliku političku uniju bila je tako važna, tvrdio je Kohl, da je, zapravo, riječ o "pitanju rata i mira u dvadeset prvome stoljeću".4 Neki se nisu slagali s tim, a dvadeset godina poslije na biralištima je nešto više od polovice Britanaca pokazalo da ih se nije dojmio Kohlov argument. Ali bez obzira na to kakav tko ima stav po tom pitanju, opet je bilo prevažno da ga se ostavi neodgovorenim u doba golemih promjena u stanovništvu.

Premda nesigurni u sebe kod kuće, silno smo se trudili raširiti svoje vrijednosti po svijetu. Ali kad god bi se naše vlade i vojske uključile u bilo što uime "ljudskih prava" - Irak 2003., Libija 2011. - kao da smo stvari učinili lošijima i završili kao krivci. Kad je počeo građanski rat u Siriji, ljudi su molili zapadne države da interveniraju uime ljudskih prava koja su nedvojbeno bila prekršena. Ali volje da se zaštite ta prava nije bilo jer bez obzira na to jesmo li kod kuće vjerovali u njih ili ne, očito smo izgubili vjeru u naše sposobnosti da ih promičemo u inozemstvu. U nekoj je fazi počelo izgledati moguće da je ono što je nazvano "posljednjom utopijom" - prvi univerzalni sustav koji je prava čovjeka odvojio od riječi boga ili tiranina - možda posljednja europska težnja.5 Ako je doista tako, onda Europljani u dvadeset prvome stoljeću ostaju bez ijedne unificirajuće ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost.

U svako bi doba gubitak svih unificirajućih priča o našoj prošlosti ili ideja što učiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može. Čak i danas europski vođe govore o novim naporima za integraciju milijuna novih pridošlica.

Ti će napori također podbaciti. Kako bi se integrirao čim veći broj vrlo različitih ljudi, valja smisliti što širu definiciju uključivanja kojoj nitko ne može prigovoriti. Ako će Europa postati domom svijeta, mora potražiti definiciju sebe dovoljno široku da obuhvati cijeli svijet. To znači da u razdoblju prije nego što se i ta težnja uruši, naše vrijednosti postaju tako široke da su, zapravo, besmisleno plitke. I dok se identitet Europe u prošlosti temeljio na vrlo specifičnim, da i ne govorimo i vrlo dubokim filozofskim i povijesnim čimbenicima (vladavina prava, etika proistekla iz povijesti i filozofije kontinenta), današnja europska etika i vjerovanja - odnosno europski identitet i ideologija - bave se "poštovanjem", "snošljivošću" i (najviše samonegirajućim od svega) "raznolikošću". Takve plitke definicije o sebi mogu nam pomoći da preživimo još nekoliko godina, ali one ni u kojem slučaju ne mogu potaknuti dublju odanost koju društva moraju dosegnuti žele li preživjeti duže.

To je samo jedan od razloga zbog kojih naša europska kultura, koja je potrajala toliko stoljeća i sa svijetom podijelila toliko vrhunaca ljudskih dostignuća, neće preživjeti. Kao što naizgled dokazuju nedavni izbori u Austriji i uspon Alternative za Njemačku (AfD), premda vjerojatnost kulturne erozije ostaje iznimno velika, opcije za njezinu obranu i dalje su neprihvatljive. Stefan Zweig imao je pravo kad je prepoznao poremećaj i smrtnu presudu koju si je potpisala kolijevka Partenona i zapadnjačke civilizacije. Pogriješio je samo u trenutku. Proći će još nekoliko desetljeća prije nego što se ta presuda izvrši - a izvršit ćemo je sami na sebi. Danas, u godinama između, umjesto da ostane dom europskih naroda, odlučili smo da postane "utopija" samo u izvornome grčkom značenju te riječi, odnosno da postane "ne-mjesto". Ova je knjiga prikaz tog procesa.

* * *

Istraživanje i pisanje ove knjige vodili su me preko kontinenta kojim sam godinama putovao, ali često na mjesta koja inače ne bih posjetio. Tijekom nekoliko godina proputovao sam od otoka u jugoistočnoj Grčkoj i najjužnijih otoka Italije do srca sjeverne Švedske te nebrojenih predgrađa Francuske, Nizozemske, Njemačke i drugih zemalja. Na tim sam putovanjima imao priliku razgovarati s mnogo običnih ljudi, ali i političara i utjecajnih osoba iz cijeloga političkog spektra, granične policije, obavještajnih agencija, nevladinih organizacija i mnogih drugih na prvim crtama bojišnice. Na mnogo su načina najpoučniji bili razgovori s najnovijim pridošlicama u Europu - ljudima koji su u nekim slučajevima doslovce u nju stigli dan prije toga. Na prijemnim otocima u južnoj Europi i na mjestima gdje ostaju ili se nasele na putu prema sjeveru, svi imaju vlastite priče, a mnogi i vlastite tragedije. Svi vide Europu kao mjesto na kojem mogu najbolje živjeti.

Oni koji su htjeli govoriti i podijeliti svoje priče bili su, naravno, samoodabrana skupina. Bilo je trenutaka kad su se navečer oko logora pojavljivali ili u njih vraćali ljudi koji na naš kontinent nisu došli - najblaže rečeno - u duhu velikodušnosti i zahvalnosti. Ali mnogi drugi bili su iznimno prijateljski nastrojeni i zahvalni za mogućnost da se čuje i njihova priča. Kakav god bio moj stav o situaciji koja ih je dovela ovamo i o reakciji našega kontinenta, naši su razgovori uvijek završavali jedinom riječi koju sam im mogao uputiti bez zadrške: "Sretno."

Prvo poglavlje - Početak

Za što bolje razumijevanje razmjera i brzine promjena koje se odvijaju u Europi, vrijedi se vratiti nekoliko godina u prošlost, u vrijeme prije posljednje imigracijske krize, u razdoblje "normalne" imigracije. Usto, vrijedi razmotriti i zemlju koja je, u usporedbi s ostalima, bila udaljena od posljednjih previranja. Godine 2002. objavljen je pretposljednji popis stanovništva Engleske i Walesa. Sastavljen prethodne godine, pokazao je u kojoj se mjeri zemlja promijenila u desetljeću nakon posljednjega popisa. Zamislite nekoga tko se tada, 2002., odlučio na ekstrapolaciju podataka iz tog popisa i nagađanje o tome što može donijeti idućih deset godina. Zamislite da je rekao: "Do kraja ovoga desetljeća bijeli Britanci postat će manjina u vlastitu glavnome gradu, a broj muslimanskoga stanovništva u idućih će se deset godina udvostručiti."

Kakve bi bile reakcije na te izjave? Sigurno bi uključivale spominjanje pojmova "paničar" i "širitelj zlogukih glasina", a vrlo vjerojatno i "rasist" te (premda se kovanica tada tek počela upotrebljavati) "islamofob". Posve sigurno, takve ekstrapolacije podataka nitko ne bi lijepo dočekao. Svatko imalo sklon sumnji mogao bi se prisjetiti samo jednoga reprezentativnog incidenta iz 2002. kad je novinar Timesa objavio mnogo manje iznenađujuće komentare o mogućoj budućoj imigraciji, a tadašnji ih je ministar unutarnjih poslova David Blunkett - iskorištavajući parlamentarnu povlasticu - napao kao "praktično fašističke".6

Ali bez obzira na to kako ga napadali, svatko tko bi 2002. ponudio takvu analizu, stopostotno bi pogodio. Sljedeći popis stanovništva, sastavljen 2011. i objavljen potkraj 2012., ne samo da je pokazao spomenute činjenice, nego i mnogo više. Dokazao je da se broj stanovnika Engleske i Walesa rođenih u inozemstvu samo u prethodnome desetljeću povećao za gotovo tri milijuna. Pokazao je i da se samo 44,9 posto londonskih stanovnika smatra "bijelim Britancima". Također je otkrio da gotovo tri milijuna ljudi u Engleskoj i Walesu živi u kućanstvima u kojima nijedna odrasla osoba ne govori engleski kao materinski jezik. U pitanju su iznimno velike etničke promjene za zemlju u bilo kojem trenutku. Ali bilo je jednako začuđujućih otkrića o promjeni religijskog ustroja Velike Britanije. Primjerice, podaci iz popisa pokazali su da je porast doživjela gotovo svaka vjera osim kršćanstva. Samo je tradicionalna britanska religija bila u slobodnome padu. Od prethodnog je popisa broj onih koji se smatraju kršćanima pao sa 72 na 59 posto. Broj kršćana u Engleskoj i Walesu smanjio se za više od četiri milijuna, a ukupno je broj kršćana pao sa 37 na 33 milijuna.

No dok je kršćanstvo svjedočilo kolapsu broja sljedbenika ? za koji se vjerovalo da će nastaviti strmoglavi pad - masovna imigracija pridonijela je gotovo udvostručivanju broja muslimanskoga stanovništva. Između 2001. i 2011. broj muslimana u Engleskoj i Walesu sa 1,5 milijuna povećao se na 2,7 milijuna. Premda je riječ o službenim podacima, rašireno je mišljenje da ilegalna imigracija uvelike povećava taj broj. Smatra se da barem milijun muslimana u Velikoj Britaniji boravi ilegalno, što znači da nisu sudjelovali u popisu stanovništva, a dvije lokalne zajednice koje su već pokazivale najbrži rast (više od 20 posto u deset godina) bile su one s najviše muslimana u zemlji (općine Tower Hamlets i Newham). Te su zajednice također bile među onima s najslabijim odazivom na popis jer otprilike svako peto kućanstvo uopće nije sudjelovalo u njemu. Sve to ukazuje na činjenicu da rezultati popisa, ma koliko bili zapanjujući, zapravo uvelike podcjenjuju stvarnost. Bilo kako bilo, otkrića su bila zaprepašćujuća.

Ipak, koliko god ju je bilo teško probaviti i za godinu dana, priča o popisu ugasila se za samo nekoliko dana - poput svake druge prolazne vijesti. Premda, naravno, nije bila riječ o prolaznoj priči. Bila je to priča o nedavnoj prošlosti zemlje, o njezinoj sadašnjosti i uvid u neizbježnu budućnost. Proučavanjem rezultata popisa došli bismo do osobito čvrstog zaključka da je masovna imigracija počela proces promjene, odnosno da je već uvelike promijenila sliku zemlje. Do 2011. Velika Britanija postala je posve drukčija od zemlje kakva je bila stoljećima. Ali reakcija na činjenice poput one da su u 23 od londonske 33 općine "bijeli Britanci" u manjini, bila je takva da je i to postalo dobrim pokazateljem stanja.7 Glasnogovornik Državnoga statističkog ureda pozdravio je rezultate kao fantastičan dokaz "raznolikosti".8

S druge strane, politička i medijska reakcija bile su neobično jednoglasne. Kad su političari svih velikih stranaka govorili o popisu, rezultate su spominjali samo u slavljeničkom duhu. Tako je bilo već godinama. Godine 2007. Ken Livingstone, tadašnji londonski gradonačelnik, s ponosom je ukazivao na činjenicu da je 35 posto zaposlenih u Londonu rođeno u inozemstvu.9 Pitanje koje je visjelo u zraku bilo je postoji li optimalna granica za to ili ne? Godinama su samo optimizam i uzbuđenje zbog promjena u zemlji bili jedini način iskazivanja mišljenja o tome. Poduprti pretvaranjem da to nije ništa novo. Tijekom većega dijela svoje prošlosti, a posve sigurno u posljednjemu tisućljeću, Velika Britanija imala je izvanredno postojanu populaciju. Čak je i normansko osvajanje 1066. - možda najvažniji događaj u povijesti otoka - za posljedicu imalo samo 5 posto normanskog stanovništva Engleske.10 Seobe prije i poslije tog događaja bile su gotovo u cijelosti seobe između Irske i zemalja koje će poslije činiti Ujedinjeno Kraljevstvo. Međutim, Velika Britanija je poslije Drugoga svjetskog rata trebala nadoknaditi nedostatak radne snage, posebice u transportnom sektoru i novoosnovanoj Državnoj zdravstvenoj službi. I tako je počeo proces masovnog useljavanja koji se isprva odvijao prilično sporo. Godine 1948. donesen je Zakon o britanskoj nacionalnosti kojime je dopušteno useljavanje iz prijašnjega Carstva - danas Commonwealtha - a do početka pedesetih godina dvadesetoga stoljeća tu je povlasticu svake godine iskorištavalo nekoliko tisuća osoba. Do kraja tog desetljeća broj novopridošlica povećao se na desetke tisuća, a 1960-ih brojevi su prešli u stotine tisuća. Golema većina došljaka stizala je s Karipskog otočja, iz Indije, Pakistana i Bangladeša, nerijetko dolazeći na rad u tvornice i preporučujući drugima - iz vlastite obitelji ili plemena - da ih slijede i dođu raditi na slična radna mjesta.

Usprkos tome što se javnost pomalo zabrinula i pitala se što to znači za zemlju, ni laburističke niti konzervativne vlade koje su se smjenjivale na vlasti nisu mogle mnogo učiniti na zaustavljanju useljavanja. A kad je riječ o zemljama na kontinentu poput Francuske, Nizozemske i Njemačke, bilo je više nejasnoća i manje konsenzusa o tome što znači dolazak tih radnika, pa čak i o tome hoće li ostati. Tek kad je postalo jasno da neće otići te da će iskoristiti priliku da im se pridruži proširena obitelj, postale su jasnije i neke posljedice.

Idućih se godina valjalo pozabaviti vrlo specifičnim parlamentarnim zakonima, primjerice kriminalom među doseljenicima. No bilo je vrlo malo pokušaja da se proces obrne. Čak i kad su postojali zakoni koji su pokušavali odgovoriti na sve veću zabrinutost javnosti, nerijetko su imali neočekivane posljedice. Primjerice, Zakon o useljenicima iz Commonwealtha donesen 1962., koji je trebao ograničiti priljev useljenika i uvjeriti dio njih da se vrate kući, imao je posve suprotan efekt i potaknuo je mnoge useljenike da u Ujedinjeno Kraljevstvo dovedu cijele obitelji dok - kako se njima činilo - još za to imaju priliku. Činjenica da useljenici iz Commonwealtha poslije 1962. više nisu trebali imati ugovoreno radno mjesto da dođu u Veliku Britaniju također je pridonijela porastu njihova broja. Tek je Zakon o useljeništvu iz 1971. pokušao spriječiti potaknuti priljev. I tako su se, usprkos tome što nikad nije postojala namjera za dozvoljavanje useljavanja u tom opsegu, vlasti svih provenijencija morale uhvatiti ukoštac s posljedicama situacije u kojoj su se našle zajedno s britanskim narodom. Bila je to situacija koju nitko nije točno predvidio, ali čije su posljedice zahtijevale reakciju svake sljedeće vlade.

Posljedice su obuhvaćale i ozbiljne epizode rasnih nemira. Pobuna u Notting Hillu 1958. i danas se pamti zbog žestokih sukoba karipskih doseljenika i bijelih Londonaca. Ali takva se zbivanja pamte baš zato što su bili iznimke, a ne pravilo. Premda su određena razina sumnje i zabrinutosti zbog utjecaja stranaca svakako postojali, svi napori da ih se zloporabi uvijek su propadali - primjerice pokušaji Oswalda Mosleyja, nekadašnjeg vođe Britanskog saveza fašista, a danas predsjednika Pokreta za uniju. Kad je Mosley 1959. na općim izborima pobunu u Notting Hillu pokušao iskoristiti kako bi se kandidirao za Parlament, nije dobio ni deset posto glasova. Britanci su shvatili da masovno useljavanje može uzrokovati probleme, ali su također pokazali da znaju kako odgovore na to sigurno neće dati ekstremisti kojih su se već odrekli.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane