Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tragom vesti

Javna tajna paklenih planera: federalizacija Evropske unije i završno komadanje Srbije

KROJAČI VUNENIH VREMENA

Ko je i kako "skrojio" plan o novom komadanju Srbije "u senci Svetskog ekonomskog foruma" 2022., šta je važno znati na godišnjicu potpisivanja "vojno-tehničkog sporazuma", ili, takozvanog Kumanovskog sporazuma od 9. juna 1999. godine, kako je u svojstvu predsednika Srbije, Aleksandar Vučić doveo u pitanje validnost "bolje strane" tog sporazuma tokom tajnih pregovora u Parizu (2008), sa još neosuđenim ratnim zločincem Hašimom Tačijem. Zašto Vučić neće moći da reši nijedno strateško pitanje (Kosovo, EU ili Rusija...) na dobro Srbije i njenih građana i zašto ne sme da podnese ostavku na funkciju predsednika države čak i kad bi hteo.

Nikola Vlahović

Članovi nezvanične svetske vlade, tačnije, skup bankarskih krvopija i ratnih huškača, evroatlanskih lobista i državnih službenika, i ove godine (23. maja 2022) na Svetskom ekonomskom forumu u švajcarskom Davosu, pokazali su svoje zločinačko lice. Tragaju za “investicionom podrškom u Ukrajini”, prete Rusiji, razmatraju kako da male i već potčinjene učine još manjim i slabijim.

Marioneta nezvanične svetske vlade, Emanuel Makron, reizabrani predsednik Francuske republike, neposredno nakon pobede na poslednjim izborima požurio je da predstavi niz novih-starih planova ove zločinačke organizacije, neformalne grupe bez međnarodno-pravnog legitimiteta, koja danas odlučuje o sudbini čitave planete.

Jedan od tih planova u gruboj verziji izgleda ovako: Evropska unija će se transformisati u “savez država”, doći će do federalizacije dosadašnje EU zajednice što znači da će mnogi njeni akti biti suspendovani, pre svega, “Šengenski sporazum” kojim je garantovano slobodno prelaženje granica građana svih zemalja članica. Plan podrazumeva i “širenja” te “federalne” Evrope, na takav način da će i zemlje takozvanog Zapadnog Balkana dobiti status “pridruženih” članova. Posebnim “aktom”, u sred te “pandemije federalizacije”, planirana je “regionalizacija” Srbije, Bosne i Hercegovine, Severne Makedonije, ali ne i Albanije, kojoj je prećutno odobreno da bude “zastupnik” samoproglašenog Kosova u Ujedinjenim nacijama. Pomenutim planom predviđen je i povratak Ujedinjenog Kraljevstva (Velike Britanije) u tako “federalizovanu” Evropu, ali tako da neke od ključnih zajedničkih institucija te “nove EU”, bude izmešten u London. Ovu ideju snažno će “na terenu” podržati sve britanske obaveštajne i diplomatske službe, a to može da znači smo jedno: oduzimanje dosadašnjeg primata Nemačke nad zajednicom ujedinjenih Evropljana.

Srbija je takvim planom “viđena” iz četiri dela: regionom Vojvodine sa Novim Sadom, regionom Beograda sa Šumadijom, regionom Južne Srbije sa Nišom kao ekonomskim i kulturnim centrom, te regionom Zapadne Srbije, sa Mačvom, Podrinjem i pograničnim delovima prema BiH i Crnoj Gori. I sve to pod uslovom da Srbija bez pogovora preda svoj suverenitet sadašnjoj administraciji u Briselu, a kasnije toj planiranoj “federalnoj EU”.

Na sve ovo, prva je reagovala zvanična Nemačka, ali preko “neformalnog glasnogovornika”, ministra privrede, Roberta Habeka (Habeck), koji je pozvao članice sadašnje Evropske unije da se ujedini, kako se “novim sankcijama prema Rusiji ne bi počela urušavati”. Na otvaranju prolećnog Sajma u Hanoveru, Habek je rekao da je “Evropa i dalje ogromno ekonomsko područje sa neverovatnom ekonomskog snagom” i kada je ujedinjena, tu moć može da iskoristi” te pozvao na jedinstvo sadašnje članice Evropske unije. Iz dužeg Habekovog govora, bilo je jasno da ovaj nemački ministar pre svega poziva svoju državu, Nemačku, da odbrani Evropsku uniju kakvu znamo i povrati joj moć, ugled i dostojanstvo, jer joj preti ili raspad ili transformacija po volji Britanije i evroatlanskih militarista.

Šta će Srbija i njen sadašnji vladajući režim učiniti povodom ovih mračnih prognoza i još mračnijih planova za EU i Balkan? Ne treba zaboraviti da je ove godine, 9. juna, tačno 23 godine od kako je potpisan takozvani Kumanovski sporazum (zvanično: vojno tehnički sporazum SRJ i NATO pakta), dokument koji i danas važi kao dokaz da međunarodno pravo ima “dva kraja”. Sa jedne strane, njime je lako dokazati da je Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija i dalje deo države Srbije, a sa druge strane, takođe se može dokazati da je SRJ potpisala neku vrstu kapitulacije, te da je AP KiM deo Srbije koji je samo privremeno pretvoren u međunarodni protektorat. Mada tako protivrečan, u njemu nema ni pomena o nekakvoj zasebnoj, etnički čistoj albanskoj državi. No, naknadnim “diplomatskim akcijama” iz SAD, Londona i Brisela, uz pomoć “lojalnih” srpskih političkih klanova, polako se tokom protekle 23 godine formirala paradržavna tvorevina koju danas jedan dobar deo sveta ne priznaje, a među njima i pet članica Evropske unije.

Ipak, i mnogi Albanci na Kosovu i Metohiji odlično razlikuju formu od suštine. Tako, na primer, kosovski politički analitičar, Fisnik Haljimi, svestan da Kosovo neće biti država, barem ne u punom smislu te reči, više puta je u proteklom periodu upozorio albanske političare da se ne bave “animiranjem” drugih država da priznaju Kosovo, jer je dovoljno da to urade Srbija i Rusija! U tom smislu ih je pozvao da razgovaraju sa onima koji su stvarno nadležni. Sa Srbijom o čijoj se kući radi i sa Rusijom, velikim srpskim saveznikom i zaštitnikom.

Da bi Srbija razumela koliko je Vučićev režim nesposoban da iznese strategiju očuvanja kakve-takve nezavisnosti i suverenosti, u ovom trenutku treba se vratiti upravo na sam dan potpisivanja pomenutog Kumanovskog sporazuma. Tada je u večernjem Dnevniku Radio televizije Srbije (RTS), emitovan kratak govor tadašnjeg predsednika SRJ, Slobodana Miloševića, gde između ostalog kaže: “...Poštovani građani, agresija je završena. Mir je nadvladao nasilje”

Vojno-tehnički sporazum (VTS) potpisan je 9. juna u 23.45 sati. Sutradan je stupio na snagu. Sporazum su potpisali general-pukovnik Vojske Jugoslavije Svetozar Marjanović, policijski general Obrad Stevanović i britanski general Majkl Džekson. O kakvom miru i o čijem nasilju je govorio Slobodan Milošević? Podsećanja radi, da se ne zaboravi, treba reći da je od početka juna 1999. godine, i u toku trajanja pregovora u Kumanovu, NATO avijacija je, samo u zoni Treće armije, bacila preko 1.300 bombi razorne snage i 25 kontejnera kasetnih bombi. Bombardovali su 140 naseljenih mesta i više od 70 vojnih objekata i položaja VJ.

U kasno proleće, 1999. godine, deset dana nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma, više desetina vojnika nemačkog Bundeswera u uniformama sa oznakom “KFOR”, slavili su grleći se sa Albancima. U Prizrenu je par dana kasnije, nemački vojnik iz mitraljeza ispalio više od 400 metaka i njima ubio dvoje lokalnih Srba koji su prolazili pored njega starim automobilom. Bio je to prvi nemački vojnik koji je upotrebio oružje izvan Nemačke posle Drugog svetskog rata!

Od tada pa sve do danas, Srbija je (posebno nakon “demontaže” državne zajednice sa Crnom Gorom), potpisala na stotine dokumenata kojim je usvojima svaku “vojno tehničku” omču koju joj je NATO pakt namenio. Trud koji sadašnji predsednik Srbije Aleksandar Vučić ulaže, ne bi li se nekako dopao i NATO savezu (ali i da nekako ostane u ekonomsko-vojnom savezu sa Ruskom federacijom), providan je, nediplomatski, štetan i konačno opasan.

Nikada za proteklih 23 godine nije bilo tolko važno kao danas, pozvati se na pravo vojne i političke neutralnosti Srbije, upravo onako kako je to Austrija uradila kad je njen sadašnji kancelar Karl Nehamer koji je u kratkom, vrlo kratkom razgovoru sa predsednikom Putinom, došao do dogovora koji uglavnom znači sledeće: Austrija je neutralna, odlukom velikih sila nakon Drugig svetskog rata, Austrija će plaćati ruske energente u rubljama, Austrija neće učestvovati ni na jednoj strani u ratnom sukobu u Ukrajini.

Na žalost, mnoge “akcije” koje je tokom svoje desetogodišnje vladavine izvodio Aleksandar Vučić, nisu bile ni nalik ovako jednostavnim diplomatskim rešenjima. Umesto toga, radije je vodio “separatne razgovore”, “razgovore na marginama” raznih svetskih foruma, a najčešće tajne razgovore, kao što su bili oni sa još neosuđenim ratnim zločincem, Hašimom Tačijem.

Ne tako davno, u privatnom razgovoru sa “osobom iz pariskih medija” ispovedao se bivši savetnik Ibera Vedrina, Srbiji dobro poznatog francuskog ministra spoljnih poslova u vladi Lionela Žospena. Između ostalog, govorio je i o ratu na Kosovu te o Hašimu Tačiju zvanim “Zmija”, pa je kazao i ovo: “...Mi smo ti koji smo od te zmije napravili uzornog političara...Tači je tada bio naš (francuski), a (Ramuš) Haradinaj britanski čovek”... Istina je i to da su bili i američki i nemački “prljavi igrači”, kad je to njihovim obaveštajnim službama trebalo...

Pomenuti Vedrinov savetnik je čovek koji je svojevremeno došao na “genijalnu” ideju, da Francuska kontaktira Hašima Tačija u vreme kad se Aleksandar Vučić kao predsednik Srbije, spremao na svoj prvi odlazak na zvanični sastanak u Jelisejskoj palati. Posao “kontaktiranja” obavio je francuski obaveštajac Arnoa Danžan koji će ubrzo postati i prijatelj sa Tačijem. Danžan je kasnije postao javnosti poznat (2009. godine je izabran u Evropskom parlamentu, za predsednika Pododbora za bezbednost i odbranu pri Odboru za spoljnu politiku). Ono što je manje poznato, to su njegove tajne misije iz devedesetih širom Balkana.

Kad je Makron (17. jula 2018. godine) konačno dočekao Vučića “na zadnja vrata” predsedničke palate, “milujući ga” neposrednošću (“Mon ami Alexander” i slično), nije ni sanjao da će već opisani francuski obaveštajac Danžan sedeti na strani srpske delegacije, a preko puta svog tadašnjeg ministra spoljnih poslova, Žan-Iv le Drijana. Nešto je Vučić ipak morao da zna: tajni sastanak sa Hašimom Tačijem bio je unapred pripremljen.

Francuski list Le Mond, kasnije je čak objavio i mapu podele Kosova, koju su Tači i Vučić imali pred sobom. I, kao što se kasnije već i videlo, pokušaj “zamene” takozvane Preševske doline za takozvano “Severno Kosovo” (ustvari, stari Deževski srez koji nikada do šezdesetih godina prošlog veka i nije bio deo te autonomne oblasti), stvar je propala i Vučić se povukao iz tog zamešateljstva. Ne zauvek i ne sasvim.

Naravno, sve na štetu Kumanovskog sporazuma, koji je podrazumevao istorijsko pravo Srbije na Kosovo i Metohiju, te celokupnu Ustavom Srbije zacrtanu državnu teritoriju. Kao i danas, i pre skoro četiri godine, Vučić je podržavan od strane raznih “krojača mapa” na Balkanu, da podeli Kosovo sa Albancima. Tako je i “Le Monde” objavio svoju “analizu” pod naslovom „Ofanzivan plan za Kosovo koji SAD treba da podrže” u vreme Trampovog mandata u Beloj kući, gde autor bezočno konstatuje da bi zamena teritorija između Srbije i Kosova bilo „mirno etničko čišćenje”, ali bi „bar donelo mir”.

Evropski savet za međunarodne odnose, organizacija o kojom se ne zna mnogo u srpskoj javnosti, već nekoliko godina “ažurira” plan o razmeni teritorija Srbije i Kosova. Ni danas, skoro na polovini 2022. godine, taj plan nije suspendovan, već je i proširen i dopunjen! Važno je znati da je i ova organizacija uzela sebi slobodu i pravo da poput neke (opet neformalne) evropske vlade, sa oko „160 uticajnih Evropljana iz 27 zemalja”, a njeni osnivači su bili Marti Ahtisari, Joška Fišer, Karl Bilt, Havijer Solana, bivši i sadašnji premijeri, ministri spoljnih poslova, članovi vlada, generalni sekretari NATO-a...

Evropski savet za međunarodne odnose ima sedam svojih centara u kojima ima predstavništvo. Kad su se “politički i geostrateški venčali” Aleksandar Vučić i albanski premijer Edi Rama, pozvani su bili da gostuju u svih sedam “afilijenata”: od Pariza, Londona, Berlina, Madrida, Rima, Varšave i Sofije. Ipak, najzapaženiji je onaj koji se desio u Parizu, gde se skupu obratio lično Džordž Soroš, pa je Njujork Tajms pisao kako je “...ovaj starac jedva obratio pažnju na publiku, onaj deo u kojoj su sedeli srpski predsednik i albanski premijer”

Novi “crtači mapa” od početka rata u Ukrajini, pronašli su originalan način da se opet bave svojom zločinačkom zabavom: tajnim, diplomatskim kanalima pregovaraju sa zainteresovanim stranama (Poljska i Nemačka) o podeli Ukrajine, i to tako što će kroz humanitarne aktivnosti o navodnom spašavanju “zemlje saveznika”, staviti pod evroatlansku zaštitu ono što ostane od nje. Istovremeno, učestvuju u pripremama za nove “pakete sankcija” Ruskoj federaciji, koja je ovih dana stranim novinskim agencijama i dopisništvima stavila do znanja da ih čeka ukidanje akreditacija u slučaju širenja neprijateljske propagande.

Takozvani “centri geostrateškog promišljanja i delanja” poput pomenutog Evropskog saveta za međunarodne odnose, napravljeni su po modelu američkih organizacija vezanih za klubove lobista vojne industrije. Takođe, to su mesta gde se donose važne političke i strateške odluke. Ni Aleksandar Vučić kao dojučerašnji mrzitelj svega evropskog i evroatlanskog, nije mogao a da ne učestvuje na panelu Evrospkog saveta za međunarodne odnose, pod nazivom „Zapadni Balkan: Evropska unija i takmičenje velikih sila” gde se diskretno sastao sa bivšim švedskim premijerom Karlom Biltom (nekadašnjim administratorom Bosne i Hercegovine i kopredsedavaju-

ćim Dejtonske mirovne konferencije, te poznatim srbomrscem i rusofobom), koji je predsedavao ovom organizacijom.

čemu u ovom trenutku pričaju “geostratezi” iz takozvanog Evropskog saveta? Prema njihovim “saopštenjima”, autorskim tekstovima u svetskim medijima i slično, Srbija bi, kao kandidat za EU, mogla da se nađe u prvom, “najlabavijem krugu kandidata”, onom u kome će se „veoma insistirati na vrednostima”.

Smatraju da su ambicije Srbije da se nađe u Evropskoj uniji 2025. godine umanjene su Makronovim istupanjima (koji je javno rekao da „teško ide i sa 27 članica, a kamoli sa 30 ili 32”).

Holandija, Nemačka, Francuska...Svi insistiraju na „iskrenim i efikasnim” potezima srpske vlade u smislu “ispunjavanja obaveza” u procesu pridruživanja...Nema nikakvih „automatskih kriterijuma” poput datuma koji je jednom ishitreno dala Evropska komisija u još jednoj akciji ohrabrivanja budućih članica ili poturanja šargarepe pod nos, u zavisnosti od interpretacije.

Ukoliko plan neformalne svetske klike bude prihvaćen i Evropska unija postavi drugačije osnove svog budućeg razvoja od onih koje su do sada važile (dakle, da vrate Britaniju “u igru”), proces pridruživanja bi mogao da potraje mnogo duže nego što se nada Vučić. Tako će srpski samodržac već u avgustu ove 2022. godine ostati bez ključnog argumenta za povlačenje nepopularnih poteza u zemlji. Njegov “prijatelj” Makron je rekao da nema daljeg širenja dok Evropska unija ne bude reformisana, za šta je potrebno, prema njegovoj proceni, deset do petnaest godina. Ovo odlaganje procesa povećava neizvesnost u njegov ishod.

Jedan od “portparola” zavereničke grupe svetske plutokratije, u svom govoru na Univerzitetu Sorbona, kazao je da je već dugo „Evropa suviše slaba, suviše spora, suviše nedelatna”, da Evropska unija u sadašnjem obliku nema budućnost. „Neću da budem deo generacije mesečara”, poručio je i Makron u govoru pred Evropskim parlamentom (aluzija na knjigu Kristofera Klarka „Mesečari - kako je Evropa krenula u rat 1914”) više od godinu dana pre nego što je počeo rat u Ukrajini.

Britanija sprema svoju novu invaziju na Balkan, nakon povratka iz “Bregzita”. To tvrdi Piter Rikets, bivši šev Forin ofisa i bivši britanski ambasador u Francuskoj, koji, naravno, podržava ideju komadanja Srbije, federalizaciju Evropske unije, marginalizaciju Brisela i Berlina, “zahvalnost” Parizu i povratak najvažnijih institucija neke nove buduće EU u London. Jer, kako je slikovito objasnio: “...Odsustvo Velike Britanije iz Evropske unije oduzima svu energiju političarima u Londonu i umanjuje britansku ulogu u Vašingtonu i u svetu...”

Sa druge strane, vlada Austrije se nikako ne slaže sa idejama za reformu Evropske unije. Ključne političke snage u Beču su za veću decentralizaciju, odnosno za veći prostor odlučivanja na nacionalnom nivou. U tome je bliža zemljama poput Mađarske i Poljske, čija vizija Evropske unije je veoma različita od Francuske. Mađarski predsednik Viktor Orban ne želi da Francuska vodi Evropsku uniju. U intervjuu koji je dao nemačkom magazinu „Bild” poručio je Nemcima da budu na oprezu od francuskog koncepta „ koji znači francusko vođstvo u Evropi plaćeno nemačkim novcem”. Za Orbana je Makron autsajder, dok je njegova partija deo konzervativne, demohrišćanske Evropske narodne partije koja ima većinu u Evropskom parlamentu.

Konačno, Srbija mora da se upita, šta će i kako činiti nakon Vučićevog pada, jer sam neće moći da podnese ostavku i kad bi se odlučio na takav čin. Očigledno je da je ucenjen i spolja i iznutra. Iznutra mrežom “poverenika” sa ružnim biografijama. Spolja, jer je ušao u globalističku sektu koja mu izdaju neće oprostiti. Može li Srbija da se spase posledica njegovih (iznuđenih i neiznuđenih) odluka?

A 1.

Od izvojevane slobode do izabranog ropstva

Od slobodne Evrope nakon rušenja nacističkog režima u Nemačkoj, do sumraka "zarobljenog uma" u sumrak birokratije Evropske unije i slavljenja nacizma u Ukrajini, protekao je jedan prosečan ljudski vek. Na kraju tog veka, strah je pobedio hrabrost, a podaništvo, laž i "zarobljenim um" postali su obavezni "standard" pokorene Evrope, kojom danas vlada američki neofašizam pa čak i "izvorni" nacizam. Kad se Amerika oslobodi vlastitog zla u svojoj kući, i svet će izgledati bolje. Ali, to danas izgleda kao utopija, daleki i teško ostvarivi epilog svetske drame na početku trećeg milenijuma.

A 2.

Prvi koji je rekao "Ne" NATO paktu

Francuski predsednik Šarl de Gol je 1966. godine po kratkom postupku odbio dalju saradnju sa ondašnjim NATO paktom i tražio od tadašnjeg američkog predsednika Lindona Džonsona da ukloni američke snage iz Francuske kako bi povratio suverenitet nad svojom teritorijom. De Gol je izašao iz zajedničke komande NATO-a i povukao francuske vojnike iz ove vojne organizacije u koju se Francuska vratila tek 43 godina kasnije, odlukom predsednika Nikole Sarkozija.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane