Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na nišanu

Gde će biti Vučićeva „zadnja pošta" kad ga uskoro razapnu tajne službe kojima je obećao lojalnost

GDE JE NJEGOV DOM ZA VEŠANJE

Ko je i zašto „odložio" Vučićev odlazak sa vlasti, šta mu je preko posrednika ponudila nemačka „podzemna diplomatija" a šta austrijski kancelar Šalenberg, kojim evropskim službama je „ostao dužan" i šta su posledice toga. Kakav je zadatak imao bivši šef mađarske obaveštajne službe u vezi sa srpskim dikatatorom. Kakvu će Rusija doneti odluku u slučaju Vučićevog pogrešnog izbora strane u svetskom sukobu, a kakvu vlada SAD. Šta je šef britanske Mi6 rekao Vučiću u Beogradu 2018. godine a šta mu je ta služba pripremila početkom 2022. u slučaju „pogrešnog izbora". O čemu je pisao pokojni urednik nemačkog Frankfurter Algemajne Cajtunga, i kakvu je sudbinu predvideo Vučiću zbog njegovih „saradničkih veza"...

Luka Mitrović

Vučićev diplomatski „hod po jajima” sve više predstavlja ozbiljnu pretnju po bezbednost na kontinentu, pisao je u martu mesecu ove 2022. godine poznati nemački novinar Valter Majer na stranicama uglednog magazina Špigl (Der Spiegel). U tekstu koji je tada izašao pod naslovom „Koju igru igra Vučić”, Majer je ukratko opisao srpskog diktatora kao „talentovanog lutkara koji vuče konce iz pozadine”.

Naravno, Majer je samo jedan od poznatijih evropskih novinara koji se drže opštih utisaka o jednom stranom (pa još balkanskom!) političaru i ne ulazi u dublje spekulacije koje bi narušile njegovu reputaciju „nepristrasnog”. Takva je skoro sva evropska intelektualna elita, zarobljena u dogmi o čistoti svojih misli i dela iza kojih se vidi svo licemerje i kukavičluk, sebičnost i neodgovornost za ono što se zaista dešava, ne samo na Balkanu i u Srbiji, nego i u vlastitom dvorištu, Nemačkoj ili čitavoj Evropskoj uniji, svejedno.

Naime, istina o Vučiću, kao personifikaciji političkog kriminala na prostorima takozvanog Zapadnog Balkana, znatno je kompleksnija.

Bivši šef mađarske Službe bezbednosti, Ferenc Katrein, koji je od 2000. do 2013. godine bio na visokoj poziciji u Službi za zaštitu Ustava Mađarske gde je obavljao posao šefa operacija a kasnije postao glavni savetnik Generalnog direktora te službe, bavio se u dužem vremenskom periodu i Srbijom i Vučićem.

Nema nikakve sumnje da je Katrein ličnost kojoj se može verovati, tim pre što iza sebe ima veliko iskustvo u obaveštajnim poslovima. Utoliko je ozbiljnije njegovo razmatranje o Srbiji kao „poslednjem i najvažnijem mostobranu Kremlja na Balkanu”. Još preciznije, Katrein smatra da je Srbija poslednje visoko vrednovano „igralište” koje održava rusku stratešku inicijativu na Balkanu, te da je podjednako važna ne samo Rusiji, već i Turskoj, kao i Evropskoj uniji i NATO savezu.

Ono što nijedan visoki obaveštajac ne bi javno rekao (ne „dok je ovca na ispaši”), neće reći ni bivši šef mađarske Službe bezbednosti, ali nije nepoznato da njegova služba kao i mnoge druge u Evropi, smatraju Aleksandra Vučića „krotkom ovcom koja pase gde joj se kaže”. On, naravno, raspolaže svim detaljima o načinu na koji je ovaj bivši „mladi radikal”, izabran kao „idealan grešnik i pokajnik”, od strane britanske obaveštajne zajednice, da obavi ono što dve vlade Borisa Tadića nisu ni dotakle. Priznavanje Kosova kao države i snažan otpor navodnom ruskom uticaju.

Međutim, ta „ovca” je po prirodi svog karaktera, uvek imala više gospodara. Treba podsetiti i na činjenicu da je pokojni Miodrag Rakić, bivši šef kabineta Borisa Tadića i koordinator svih tadašnjih službi bezbednosti, bio u dugom i prisnom kontaktu sa Aleksandrom Vučićem. Rakić je, kao što je to mnogo ranije detaljno i istraženo i objavljeno na stranicama ovog magazina, radio za ruske obaveštajne službe, a jedan od poslova koje je obavio za njih, bilo je vrbovanje Aleksandra Vučića, što nije bilo posebno teško, jer se sadašnji diktator u to vreme trudio da istakne rusofiliju, pravoslavlje ali i svoje otvorene antievropske stavove.

Danas je sasvim izvesno da je ova udvojena ličnost već tada okovala sebe u lance dvostrukog cinkaroša pa kasnije i saradnika istočnih i zapadnih službi. Upravo iz tih razloga je mađarska obaveštajna služba dobila zadatak od britanskih obaveštajnih službi, da kao „geografski bliska i prijateljski naklonjena Srbiji”, pripazi na Vučića i njegove bolesne fantazije i uverenost da je bog na zemlji, imperator, i da „on kontroliše njih a ne oni njega”, te da ga drži na „zapadnom kursu”. Ferenc Katrein je taj zadatak perfektno obavio u čemu mu je najviše pomogao njegov premijer, Viktor Orban, stvaranjem „večnog mira i prijateljstva” sa Vučićem.

Ali, Ferenc Katrein takođe zna da su ruske obaveštajne službe aktivne ne samo u svim bivšim komunističkim državama (u njegovoj domovini posebno), već i u Grčkoj, Hrvatskoj, Nemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Španiji, skandinavskim državama i u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i da su u Srbiji praktično „svoji na svome”. U tom smislu je i Vučić „usmeravan”. Malo ka Istoku, više ka Zapadu.

U mnogim od istočnoevropskih država koje su bile deo nekadašnjeg komunističkog lagera, navodno su demontirane centralizovane službe bezbednosti. Poznato je da su posle pada komunizma upravo u Mađarskoj, službe bezbednosti decentralizovane, pa je usled toga nastalo pet različitih službi, od kojih su dve vojne - obaveštajna i kontraobaveštajna - i tri civilne. Sam Katrein svedoči da su „vojne službe ostale netaknute” a njihov komandni kadar i nakon ulaska u NATO pakt ostao veran bivšoj „rusko-sovjetskoj tradiciji”.

Na primeru ove Srbiji susedne i danas prijateljske države, može se objasniti čitav kolorit odnosa koje u poslednjoj deceniji Evropska unija i sve njene administracije, održavaju sa Vučićem.

Naime, svima je dobro poznato da se radi o čoveku sa psiho-socijalnim poremećajima u ponašanju, da je na vlast došao isključivo voljom evroatlanskih težnji da u Srbiji pronađu „grešnika” i ucene ga dugoročno, sa ciljem da obavi priznanje Kosova kao države, da „odmakne” Srbiju od Rusije i da je, konačno, uvede u NATO savez, makar i kao pridruženu članicu u formi „partnerstva”.

Takođe, Vučiću je od strane zapadnih sila dodeljena misija da potpuno razori sve velike bivše jugoslovenske kompanije i državna preduzeća, uključujući i državnu železnicu (kao dobar primer tome je i Vučićevo „Pismo o namerama” upućeno direktorki Evropske centralne banke, Kristini Lagard, gde objašnjava kako će iskomadati Železnice Srbije).

Istovremeno, ovaj diktator je dobio zadatak da Srbiju pretvori u prostor povoljan evropskim kompanijama za brzu i laku zaradu i transfer najprljavijih tehnologija i najlošije prehrambene robe.

Sve ove i brojne druge poslove, Vučić je obavio bolje i detaljnije nego što bi to uradio neki kolonijalni namesnik sa svojom administracijom. Ukratko, Vučić je sve do sada bio koristan instrument za devastaciju Srbije, pa je u vezi sa tim imao i svu slobodu da krši zakone Srbije, njen Ustav, da zarobi skoro sve medije i uništi parlamentarizam i „feudalizuje” čitavu državu i sve njene resurse, satirući bilo kakvu ideju slobodnog tržišta i ekonomije.

Ali je ovaj i ovakv „grejs period” od deset godina koji je na početku svog prvog mandata dobio od anglo američkih službi, očigledno istekao. I međunarodne prilike su dramatično promenjene. U ovom trenutku, Vučić bi mogao da im posluži jedino kao veleizdajnik svih ruskih interesa u Srbiji i na centralnom Balkanu, ali i veleizdajnik srpskih državnih interesa, a posebno u nekadašnjoj pokrajini Kosovo i Metohija.

Čak i kao „ozbiljan kandidat” koji treba da obavi taj posao, on više nema ni „kredita” ni vremena kod svojih nalogodavaca.

Vučićeve „akcije” ne stoje ništa bolje ni u Moskvi, jer, ako je suditi prema onome što su pisali pojedini ruski mediji, „odnos predsednika Srbije prema zvaničnoj Rusiji morao bi da bude jasan”. Više puta je to na različite načine interpretirala informativna služba Kremlja, ostavlja-jući nadu da bi „zabludela ovca” mogla da se vrati tamo gde bi trebalo da pripada: u zonu ruskih geopolitičkih interesa.

I u trenutku kad je ministar spoljnih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov planirao da dolaskom u Beograd „sasluša Vučića” i čuje njegovu poslednju reč, Evropska unija je srpskom diktatoru priskočila u pomoć, blokadom preleta službenog aviona ruske vlade. Ova akcija je organizovana smišljeno, u dogovoru sa političkim i vojnim krilom severnoatlnskog pakta, da bi Vučića doslovno „spasili od obaveze izjašnjavanja i pristanka na bratski zagrljaj sa Rusijom”, kako je to opisao jedan bivši danski diplomata (Denis.K), danas nastanjen u Briselu i blizak komandi NATO pakta kao „savetnik”. Prema njegovom opisu tog događaja, nije se desilo ništa što agenti Ruske Federacije nisu unapred znali. Ali, ono što ni zapadni agenti pa verovatno ni ruski nisu očekivali, to je Vučićev „glumački šou” koji je tog dana izveo pred domaćim i stranim novinarima, dramatičnim saopštenjem da je „Srbija u vanrednim stanju” zbog blokade dolaska Sergeja Lavrova.

Ubrzo nakon tog događaja, kancelar Austrije, Aleksandar Šelenberg (ličnost plemićkog porekla sa ozbiljnim referencam, pet godina vodio austrijsko diplomatsko predstavništvo u Briselu) dobija sugestiju obaveštajnih krugova iz Berlina (BND), da „Vučićev slučaj” preuzme od Mađarske, da ga „izvuče” iz neugodne situacije u kojoj se nalazi, a kao način predložen je takozvani „non pejper”(neformalni dokument) koji bi dobio ozbiljnu formu u slučaju da Vučić uvede takozvane selektivne (delimične) sankcije Ruskoj federaciji.

Šalenberg je Vučiću lično predstavio pomenuti „non pejper” koji nudi kompletan modalitet ubrzanog procesa proširenja Evropske unije u kome bi Srbija bila na prioritetnom mestu ali sa „postepenom integracijom”. Istovremeno, Vučiću je ovom akcijom nemački BND indirektno, preko visoko pozicioniranog posrednika takođe iz austrijske diplomatije, predložio i „postepeno ali neodložno povlačenje” sa predsedničke funkcije i iz politike uopšte.

Prva faza tog „časnog otpuštanja” iz brloga koji je napravio, radeći pre svega za račun Velike Britanije, Nemačke i EU, predviđa njegovu jasnu distancu od „poslova u regionu”. Odstupanje od projekta „Otvoreni Balkan”, odstupanje od političkih aktivnosti u Bosni i Hercegovini, raskid svih kriminalnih veza koje ima na Kosovu i konačno, potpuno povlačenje u Ustavom Srbije definisani predsednički mandat koji bi bio znatno skraćen. U slučaju da ispuni ove uslove, pomenuta ponuda „o časnom otpuštanju” bi bila realizovana.

Ipak, stvarni problem sa kojim se srpski diktator suočava je stav dve velike i skoro zaraćene sile, da Vučića ipak treba kazniti. I to je verovatno jedino u čemu se danas slažu. Vlada u Moskvi će to učinti „na ličnom nivou”, onog momenta ako i kad bude uveo bilo kakve sankcije prema Ruskoj federaciji. Koliko god u Beogradu stari KGB obaveštajac i diplomata Bocan Harčenko sve činio da Vučića predstavi kao ruskog prijatelja (i koliko god da Vučić igra ulogu tog „prijatelja”), potpuno je jasno da mu Moskva neće ostati dužna okrene li se protiv nje.

I američka vlada je već nekoliko puta odlagala njegovu „egzekuciju” (poslednji put je to uradio lično predsednik Bajden), ali Vučić lično i podugačak spisak njegovih saradnika i „poslovnih ljudi”, svakako su i dalje viđeni na međunarodnim poternicama i konačno na optuženičkoj klupi. Neki od njih su odavno na „crnoj listi” nepoželjnih u SAD i zemljama saveznicama. Nekoliko članova američkog Senata, predlagalo je čak i da se Srpska napredna stranka (njeno rukovodstvo pre svega) proglasi kriminalnom organizacijom, navodeći čime se sve bavi ova lukrativna korporacija sa više od pola miliona članova.

U takvim okolnostima, Vučiću nije ostalo ništa drugo nego da bude ono što i zaista jeste: poludeli diktator koji svakog dana ponovo sebe razapinje između svojih umišljenih ličnosti i „uzvišenih misija”.

Poslanik nemačkog Bundestaga i predsednik Odbora za Zapadni Balkan Josip Juratović, ovako je opisao raspamećenog Vučića i njegova psiho-patološka stanja: „Imao je jednu priču u Briselu, drugu u Moskvi, treću u Beogradu, četvrtu u nekom srpskom selu, i nama je to poznato godinama, ali to više neće moći tako da funkcioniše”

Izvori Vučićevog stvarnog i lažnog ludila su različiti. Ono stvarno (po rođenju) neizlečivo je, a ono „stečeno”, proizašlo je iz starih veza sa britanskom obaveštajnom službom, odakle i počinje njegova „politička” biografija.

Kad je 8. februara 2018. godine u Beograd došao Aleks Janger, direktor britanske obaveštajne službe SIS (MI6), Vučić je to predstavio kao plod „dugoročne i prijateljske saradnje”, a njegov šef BIA, Bratislav Gašić pohvalio se tada kako „dve službe razmenjuju informacije „kroz partnerske odnose sa ciljem da se suprotstave savremenim bezbednosnim izazovima”.

Ukratko, Janger je svoga „polaznika” Vučića tog dana obavestio da njegova služba neće više trpeti njegove „proruske ispade” niti bilo kakvu saradnju sa Moskvom bez znanja i odobrenja „centrale” u Londonu.

Više od trideset godina nijedan britanski premijer nije kročio nogom u Srbiju. Opšte je poznat stav britanske spoljne politike da Srbiju treba staviti „pod nadzor” i kompromitovati na svaki način bilo kakve „ruske elemente” u političkom vođstvu Srbije.

Početkom ove 2022. godine, Vučićev „paket prljavog veša” uredno je sortiran u Londonu u sedištu MI6 i distribuiran pojedinim službama „zemalja saveznica” (uglavnom članicama Komonvelta i nekim EU državama), da ga upotrebe u slučaju njegovog „naglog pada” uzrokovanog unutrašnjim nemirima i sličnim „prigodama”. Svaka od njih ima zadatak da odbije njegov zahtev za azil ili zahtev bilo kog člana njegove stranke, njegovih bližnjih i bilo koje osobe koja je povezana sa njim i njegovom strankom i njegovim poslovnim ljudima. Izvor ove na prvi pogled neverovatne informacija je deo „nepokrivene” diplomatske pošte u koju je imao uvid već pomenuti danski diplomata (D.K.)

Pokojni Udo Ulfkote, nemački novinar i publicista, bivši urednik dnevnog lista Frankfurter ajgemajne cajtung (FAZ) koji je najverovatnije ubijen 2014. godine „u prisustvu vlasti” (ili, kako je to službeno saopšteno-„pod nerazjašnjenim okolnostima”)objavio je uoči smrti knjigu o kontroli i superkontroli zapadnih medija. Bio je i svedok i učesnik akcija američke CIA i nemačke obaveštajne službe BND. Imao je prilike da vidi kako ove službe korumpiraju novinare i urednike najuglednijih zapadnih medija, da pišu isključivo afirmativno o politici Zapada i akcijama NATO pakta.

U svojoj knjizi “Kupljeni novinari” Ulfkote se detaljno i stručno bavio ovom temom, objašnjavajući mehanizam anglo američke propagande. U knjizi opisuje i to kako je lično potpisivao tekstove koje su pisali agenti raznih obaveštajnih službi, uključujući i Centralnu obaveštajnu agenciju.

Po svemu sudeći, tim službama je bio signal da ga likvidiraju kad je dao svoj poslednji intervju za rusku TV stanicu Raša Tudej (RT) jer je javno izneo brojne činjenice koje govore da nemački i američki mediji (tačnije službe koje ih kontrolišu) žele da gurnu Evropu u rat i izazovu rat na teritoriji Rusije.

U pokajničkom obraćanju svojim čitaocima, napisao je i ove redove: “...Gledajući kako nemački i američki mediji unose rat u Evropu, ustajem da kažem da nije u redu ono što sam radio u prošlosti, manipulisao ljudima, učestvovao u antiruskoj propagandi. Rat sa Rusijom je tačka bez povratka. Nije u redu ni ono što moje kolege rade, a što su radile u prošlosti, jer su podmićene da izdaju narod ne samo u Nemačkoj, već širom Evrope. Napisao sam knjigu jer se jako plašim novog rata u Evropi. Rat nikada ne dolazi sam od sebe, uvek ima ljudi koji se zalažu za rat, a to nisu samo političari, već novinari takođe..”

Ulfkote je još 2013. godine pisao i o Aleksandru Vučiću, kao pionu pomenutih službi te mu je predvideo uspon i pad te „sukob sa starešinama” iz koga će on izvući deblji kraj, jer „sluga velikih službi nema prijatelja u svetu”. Bilo je to u aprilu mesecu 2013. godine, povodom potpisivanja takozvanog Briselskog sporazuma, dok se srpski diktator u večernjim satima valjao po podu od besa i nesanice u kancelarijama za pregovore.

I zaista, ono što je pokojni Ulfokte govorio, to se i ostvarilo: u novembru mesecu 2019. godine, Vučić je javno izneo sve svoje paranoje (ne prvi put ali tom prilikom posebno dramatično), tvrdeći da je „na udaru obaveštajnih službi najmoćnijih država na planeti, ali i agenata iz regiona”. Sa strahom u očima nabrajao je kako su pojačane aktivnosti američke službe CIA, ruskog FSB, nemačkog BND, francuskog DGSE i britanskog MI6. Priznao je i da ga brine ogromna regionalna obaveštajna ofanzivna aktivnost protiv interesa Srbije (tačnije protiv njega lično i njegovog režima). Tvrdio je da „ozbiljne i strateške stvari nikada ne govori telefonom”, a njegovi mediji su uporno govorili ono što je on naručio: da je „pod prismotrom”, tačnije da špijuni britanskog MI6 prate njegove pozive, čitaju SMS, Whatsup i Vajber poruke i povlače podatke s telefona, te da ga Amerikanci prisluškuju iz centra smeštenog u jednom auto-salonu u Skoplju.

Mnogo od toga i jeste bilo tačno, mnogo toga i nije, kako tvrdi bivši šef mađarske Službe bezbednosti, Ferenc Katrein, dobar poznavalac Vučićevih strahova, osnovanih i neosnovanih.

Dolazi trenutak kad će Vučić da plati „penale” za sve što je u njega uloženo, bilo da to zatraži Moskva, Brisel, London ili Vašington. Rezultat će biti isti. On već danas može da potraži neko mirno mesto, tako reći „dom za vešanje”, gde će sačekati odluku onih sa kojima se zaigrao uveren u svoju nadmoć i naklonjenost istorijskih prilika i neprilika. Da je taj čas blizu, može se razumeti iz izjave Ričarda Kremera (Richard Kraemer), višeg saradnika nevladinog Centra za evropske vrednosti i bezbednosnu politiku, sa sedištem u Pragu, nesumnjivo odlično obaveštenu „stanicu” angloameričkih službi

Kremer je i autor jednog novijeg izveštaja “Srbija na ivici”, u kojem, između ostalog, tvrdi da je „ruska invazija okončala dosadašnje balansiranje Srbije između Istoka i Zapada”. On u tom radu zastupa i tezu da bi Zapad, ukoliko Vučićeva vlada ne odgovori dovoljnom posvećenošću višedecenijskoj podršci Evropske unije (EU) i Sjedinjenih Američkih Država (SAD), trebalo da povuče političku, finansijsku i vojnu pomoć Srbiji a da i on lično kao neprikosnoveni autokrata snosi posledice. Kremer u vezi satim kaže i da „...zapadne vlade ne čine Srbiji i srpskom narodu bilo kakve usluge, time što nastavljaju da dopuštaju da im zemlja bude negde između. To otvara niz bezbednosnih rizika za celokupnu evroatlantsku zajednicu”.

Gde je Vučićeva „gluva soba” i gde sada može da se sakrije od svojih dojučerašnjih inspiratora i finansijera? Ili, jedno važnije pitanje: gde će biti njegova „zadnja pošta”, „dom za vešanje” u kome će sačekati susret sa svojom sudbinom?

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane