Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekonomija

Strane banke, nacionalna privreda i razvoj (6)

Koncept likvidnosti banaka

Razvojna paraliza privrede, socijalnog i društvenog sistema. Svedoci smo opšte paralize privrednih tokova i poslovanja uzrokovanih širokom virusnom (brzo širećom) infekcijom. Međutim, ova nova kriza samo je produbila probleme i otkrila sve slabosti privrede, društva i sistema na kojem funkcionišu, smatra prof. dr Slobodan Komazec.

Prof. dr Slobodan Komazec

16.Bilansni odnosi i finansijski potencllal banaka

Indikatori poslovne efikasnosti i kvaliteta poslovanja banaka

Banke se u razvijenim privredama rangiraju prema određenim indikato rima, prema kojima se pravi odgovarajuća rang lista (rejting) prema njihovom kvalietu, efikasnosti i sigurnosti poslovanja. Rangiranje najčešće ima za cilj da se utvrdi stanje u bankarskom sistemu, odnosno u procesu restrukturisanja banaka i procesu sanacije pojedinačnih banaka - koje ugrožavaju njegovu ukupnu efikasnost i stabilnost (poverenje). Njihova primena traži stabilne mikro i makroekonomske parametre i uslove za njihovo praćenje. Najčešće se uzimaju sledeći indikatori:

1)Stopa povrata kapitala (return on equity) kao odnos između neto pri hoda i prosečnog kapitala (neto prihod/kapital),

2)Povrat aktive (return on assets), kao odnos neto prihoda i prosečne aktive banaka (neto prihod/prosečna aktiva),

3)Neto kamatna margina (net interest margin) kao nego kamatni troš kovi prema prosečnoj aktivi (neto trošak kamate/prosečna aktiva),

4)Troškovi prema prihodu (cost of income), kao odnos svih nekamatnih troškova prema neto kamatnom prihodu, uvećanom za duge operativne prihode,

5)Realna profitabilnost banaka, kao prinos na kapital prema stopi in flacije,

6)Kreditni rejting, kao niz standarda za procenu kreditne sposobnosti.

Istovremeno se mogu istraživati i dinamika i živost pojedinih banaka, pre ko sledećih indikatora:

- Monetarni tokovi prema ukupnom prihodu,

- Monetarni tokovi prema kapitalu uvećanom za rezerve,

- Profit prema ukupnom kapitalu (akcijski kapital i rezerve),

- Prihod od usluga banaka prema ukupnom prihodu,

--- Prihod od kamate prema ukupnom prihodu,

--- Rashodi na kamate prema ukupnim rashodima,

--- Neto profitabilnost banaka (neto profit ili dobit/kapital),

--- Profit prema ukupnom kapitalu,

--- Profit u odnosu prema ukupnoj aktivi,

--- Profit prema plasmanima banaka,

--- Kamatonosna i nekamatonosna aktiva i pasiva prema ukupnoj aktivi i pasivi,

--- Odnos depozita i kredita banaka,

--- Štedni i drugi depoziti prema hipotekarnim zajmovima,

--- Obaveze banaka prema ukupnoj aktivi,

--- Krediti prema ukupnoj aktivi,

--- Depoziti prema ukupnim obavezama banaka,

Paralelno s tim istražuju se i tzv. institucionalni koeficijenti (sigurnost poslovanja banaka). Ovde se uglavnom nalaze sledeći odnosi:

1)Stepen rizičnosti aktive,

2)Usklađenost ročne strukture plasmana i sredstava,

3)Stepen adekvatnosti kapitala,

4)Koeficijent minimalne likvidnosti banaka,

5)Koeficijent profitabilnosti,

6)Struktura likvidnosne aktive banaka.

U praksi banaka razvijenih privreda u dobijanju odgovarajućih performansi banaka (i njihovog rejtinga) obično se koristi tzv. CAMEL (kapital, aktiva, upravljanje, dobit, likvidnost), odnosno CAEL (kapital, kvaiitet aktive, kretanje dobiti, likvidnost) koji mere rizičnost poslovanja banaka.

Istina, primena ovih standarda biće moguća tek sa izvođenjem transfor macije celokupnog finansijskog i bankarskog sistema i njihove harmonizacije sa bankarskim standardima u razvijenim privredama.

Povezanost finansijskog i kreditnog potencijala kroz proces transformacije kredita i depozita

- Kratkoročni i dugoročni kreditni potencijal

Finansijski potencijal koji čini finansijsku osnovu za bankarske plasma ne, ima svoju ročnu i sektorsku strukturu. Kroz analizu vremenske strukture kreditnog bilansa dolazi se do saznanja o vremenskoj usklađenosti bankarskih izvoria i plasmana. Prema vremenskom kriterijumu finansijski potencijal može biti kratkoročan i dugoročan ili investicioni. Kratkoročni potencijal sačinjavaju depozit po viđenju, štedni depozit po viđenju kratkoročni krediti dobijeni od centralne banke ili drugih poslovnih banaka, kao i suma obaveznih rezervi i rezervi likvidnosti. Dugoročni ili investicioni potencijal predstavlja sumu oročenih depozita, investicionih kredita dobijenih od drugih banaka, kapitala banke i rezerve banke.

Ročna transformacija bankarskih sredstava

Specifičnost bankarskog poslovanja je mogućnost banaka da pri plasiranju sredstava menjaju njihovu ročnu strukturu. To znači da ročna struktura plasma na odstupa od ročne strukture mobilisanih sredstava, čime se relativizira odnos između kratkoročnog i dugoročnog (investicionog) potencijala, sastavljenih na bazi vremenske vezanosti bančinih sredstava (izvora za kreditiranje).

Banka povećavajući obaveze prema samoj sebi, povećava sopstveni finansijski potencijal, sve u funkciji ostvarenja što veće dobiti (profita). Imajući u vidu,preferencije sopstvenih komitenata, banka je spremna i da poremeti vremensku strukturu izvora i plasmana, samo da ostvari veću dobit. Međutim, ne bi trebalo shvatiti daje ta mogućnost neograničena, ničim uslovljena. Ako bi maksimirala dobit po svaku cenu, banka bi ugrozila i sebe i komitente. Da do toga ne bi došlo, da bi se sprečilo nepromišljeno ponašanje banaka, one su od centralne banke uslovljene da održavaju likvidnost i sigurnost. Iz toga proističe zahtev da banke težeći optimalnom korišćenju kreditnog potenci jala moraju uvek da vode računa ne samo o obimu, već i o ročnoj strukturi mobilisanih sredstava.

To znači da je politika ročne transformacije bankar skih sredstava dopuštajući faktor optimalne politike koncentracije i plasmana bankarskih sredstava. „Polazno pravilo kod održavanja strukturne bilansne ravnoteže između agregata u kreditnom potencijalu i kreditnim plasmanima banaka kaže da poslovne banke treba u principu da na osnovu kratkoročnog potencijala daju kratkoročne kredite, kako bi pri tome dugoročni kreditni potencijal banaka rezervisale za dugoročne plasmane."

Prikupljena sredstva u bankama potiču od velikog broja ulagača, da postoji kontinuiran proces ulaganja, podizanja i vraćanja sredstava u banku i da se sa velikom izvesnošću može računati sa stalnim zadržavanjem jednog relativ no fiksnog iznosa na računima banke, daje osnova za ročnu transformaciju u bankama. Koeficijent ročne transformacije sredstava, koji pokazuje odnos između vremenskog vezivanja izvora i roka plasiranih sredstava, ili obrnuto, zavisi od ročne strukture prikupljenih sredstava, kao i od sektorske struk ture ukupnih sredstava i plasmana banke - ukoliko je ova struktura likvidnija, utoliko je i koeficijent transformacije veći. Zatim, značajna je struktura deponenata banke sa aspekta njihovog broja i finansijske snage, kao i struktura korisnika kredita kod banaka (njihov bonitet i mogućnost da dobijene kredite vrate o roku).

Stepen ročne transformacije zavisi i od stepena međusobne povezanosti baničnih komitenata i poverenja štediša. Banka nastoji da njeni komitenti budu međusobno usko poslovno povezani tako da plaćanje obaveza od strane tog komitenta prema drugom ne izaziva smanjenje (odliv) depozita po viđenju kod banke, već samo premeštanje novca sa računa dužnika na račun poverilaca, ali sve u okviru sredstava banke. Kada se radi o štednji, banka polazi od zakona velikih brojeva, u čijoj je osnovi mala verovatnoća da veći broj štediša odjednom povuče svoje uloge. Banke se trude da zadobiju poverenje štediša, čime bi se nivo štednje stalno održavao i povećavao, te postao sigurna veličina u bilansu banke.

Postoje dva tipa ročne transformacije sredstava. Prvi oblik nastaje pre livanjem sredstava iz dugoročnog podbilansa u kratkoročni podbilans. Drugi oblik nastaje kada banke transformišu znatan deo svog kratkoročnog finansijskog potencijala u investicioni kreditni potencijal, čime se produžavaju prosečni rokovi kreditnih plasmana u odnosu na prosečne rokove izvora bankarskih sredstava.

Prvi oblik transformacije je ređi i praktično se javlja u slučaju da centralna banka vodi restriktivnu monetarnu politiku, koja se izražava kroz regulisanje kratkoročnih izvora u kratkoročne plasmane, kako bi se održavala likvidnost pri vrede, ali po cenu smanjenja investicionih kredita, time i recesije u privredi.

Drugi oblik ročne transformacije je češći u praksi, a i u „finansijskoj i ekonomskoj literaturi postoji stav da je jedna od bitnih funkcija poslovnih banaka da ostvaruju ročnu transformaciju sredstava u pravcu prosečno dužih rokova plasmana u odnosu na prosečne rokove izvora sredstava." Oprav danost ove ročne transformacije proističe iz sledećih razloga: „Prvo, privredne organizacije kao glavni korisnici bankarskih kredita pokazuju tendenciju da preferiraju kredite sa dužim rokovima vraćanja sredstava kako bi smanjile pritisak na visinu otplatnog potencijala, a u uslovima inflacije kako bi vraćale kredite u novčanim jedinicama smanjene kupovne snage. Drugo, transaktori koji učestvuju u formiranju finansijskog potencijala poslovnih banaka prefe riraju kraće rokove vezivanja ovih sredstava".

Pored direktne transformacije postoje i slučajevi indirektne, kada banke odobrene kratkoročne kredite stalno obnavljaju, čak i povećavaju (revolving krediti - revolviranje). To ima za posledicu nelikvidnost u bankama i neefikasnost u privredi.

Postoji specifičan oblik transformacije kredita kroz proces refinansiranja duga - kada dužnik vraća kredit u celini jednoj banci iz sredstava kredita druge banke. To je sistem preuzimanja duga, ali uz druge uslove u pogledu rokova, kamate, obezbeđenja, otplate i dr. Kreditno zaduženje se prenosi s jedne na drugu banku u istom ili povećanom iznosu.

(3) Regulacioni mehanizam ročne transformacije sredstava

Prekomerne ročne transformacije mogu imati negativne posledice za ban ke, zbog čega postoje regulacioni mehanizmi centralne banke kojom ga ona pokušava svesti u normalne okvire. Prvi regulacioni sistem je vrlo rigidan, jer formalno potpuno zabranjuje ročnu transformaciju, oslanjajući se na zlat no bankarsko pravilo finansiranja. Prema ovom pravilu, kredit koji banka može dati nekom mora da odgovara kreditu koji banka uživa (obaveze prema komitentima i deponentima), kako po iznosu tako i po rokovima dospeća. Drugi regulacioni mehanizam na fleksibilniji način reguliše usklađivanje ročne strukture izvora sredstava i kreditnih plasmana.

On ukida strogu podelu na kratkoročni i dugoročni kreditni potencijal i dozvoljava ročnu transformaciju u određenoj meri uz dva ograničenja: 1) Banka može u skladu sa svojom po litikom likvidnosti vršiti ročnu transformaciju svojih sredstava; 2) Centralna banka je sa svoje strane zadržala pravo da aktima o monetarno-kreditnoj po litici i direktno određuje gornju granicu transformacije sredstava. Naime, centralna banka određuje minimalnu stopu kratkoročnih izvora koji se mo raju upotrebiti za kratkoročne kreditne plasmane (na primer 35%), računajući i stopu obaveznih rezervi na kratkoročne izvore. Time se utvrđuje maksimalna stopa transformacije kratkoročnih izvora u dugoročne plasmane.

Tržišnim uslovima privređivanja i konceptu poslovno-sposobne i efikasne banke više odgovaraju elastična ograničenja pri transformaciji ročne strukture bankarskih sredstava. Banke moraju biti slobodnije u koncipiranju i sprovođenju politike plasmana iz svih sredstava koja su prikupila svojom aktivnošću. Optimalno bi bilo da se uvedu posredna ograničenja usmerena ka obezbeđenju likvidnosti banaka, što je prisutno u bankarstvu razvijenih tržišnih privreda. ,,U ovom konceptu svaka poslovna banka individualno određuje stopu transforma cije ročne strukture svojih sredstava, ali snosi punu odgovornost za eventualne promašaje, pri čemu je sankcija u krajnjoj liniji likvidacija te banke." Imajući u vidu izvesnost rizika, banka mora da vodi opreznu politiku transformacije sredstava kao i adekvatnu politiku likvidnosti.

(4) Sektorska transformacija bankarskih sredstava

Bilans poslovnih banaka je kompleksna i dinamična kategorija kroz čije se promene izražavaju osnovne funkcije banaka. Presecanjem bilansa na određene delove, poštujući njihove interakcione odnose, stvaraju se uslovi za ocenu performansi privrednog sistema, pre svega, odnosa u formiranju i upotrebi akumulacije i štednje s naglaskom na položaj preduzeća privrednog sektora. Shodno tome, pasiva bilansa se javlja u funkciji indikatora promena formiranja izvora sredstava po institucionalnim sektorima, dok je aktiva bilansa i njena struktura plasmana indikator ostvarene (moguće) transformacije (transfera) sektorski formiranih resursa. Uobičajeno je da postoji kvantitativni rasko rak između sektorskih izvora i sektorskih plasmana. Sektorsku transformaciju izvora bankarskih resursa omogućuje faktički različit položaj institucionalnih sektora u formiranju i korišćenju ukupne akumulacije u finansijskom sistemu. To znači da je bilans banaka indikator uloge banaka u mobilizaciji akumulacije i njene ekonomski racionalne lokacije.

Privredni sektor tradicionalno finansijski deficitni sektor, dok je sektor stanovništva permanentno finansijski suficitan sektor. Pri tome, koliki će deo formiranih bankarskih sredstava na bazi štednih depozita stanovništva biti upotrebljen za kreditiranje tog istog sektora, a koliki deo za kreditiranje sektora privrede, zavisi od ostvarenih stopa samofinansiranja u sektoru pri vrede. Banke su angažovane na razradi strategija za apsorpciju što većih izno sa depozita stanovništva.

Ova strategija je olakšana činjenicom da rastuća i dinamična privreda obezbeđuje stalni porast dohodaka stanovništvu, što daje osnovu za procentualni porast štednje u ukupnom dohotku privrede. Takođe, štedni depoziti stanovništva, čak i kada su neoročeni, nisu podložni prevelikim oscilacijama pri ulaganju i povlačenju, što omogućuje bankama da sa velikom sigurnošću određuju iznos štednih depozita koji se može transferisati u hronično finansijski deficitni sektor privrede.

Shodno tome, sma njuje se retransfer sredstava štednih depozita stanovništva, tj. odnos između korišćenih kredita i položenih depozita stanovništva. Ovo smanjivanje može biti posledica, s jedne strane, visokog porasta depozita stanovništva i, s druge strane, pooštravanja uslova za korišćenje sredstava od strane stanovništva. Ukoliko se evidentiraju visoke stope prelivanja sredstava posredstvom banaka u korist privrednih transaktora, to može biti posledica niskih stopa rasta akumulativne i reproduktivne sposobnosti privrede, što povratno postaje uzrokom kumulativnog zaduženja privrede.

Ukoliko su državni depoziti deo pasive banaka, to je indikator da u kon kretnom privrednom sistemu postoji mogućnost institucionalnog zaduživanja države kod centralne banke. U tom slučaju radi se o nedovoljno razvijenoj tržišnoj privredi gde se država neposredno zadužuje kod centralne banke i plasira takva sredstva za razne privredne intervencije. S obzirom daje u tim privrednim sistemima velika uloga političkog faktora, moguće je da kasnije dođe do plasmana tih sredstava u sasvim druge svrhe, nezavisno od njihove prvobitne namene.

U razvijenim tržišnim privredama institucionalna mogućnost deficitarnog finansiranja države se ostvaruje na tržišan način. Naime, država prodaje svoje hartije od vrednosti na tržištu kapitala, a banke ih kupuju zavisno od svog poslovnog interesa. U ovom slučaju deficitarno finansiranje države se evidentira u vidu plasmana u hartije od vrednosti u okviru aktive u bilansu banaka. Time može doći do posrednog transfera sredstava nekih drugih sektora u korist plasmana u državni sektor.

Ukoliko se u pasivi bilansa poslovnih banaka u znatnijem obimu javljaju krediti centralne banke, to može biti znak da makro sistem ne obezbeđuje do voljno akumulacije, zbog čega se znatan deo emisije kredita centralne banke usmerava preko deficitarnog finansiranja države, za razne privredne i neprivredne intervencije, dok se drugi deo, takođe, značajan, usmerava na finansira nje tzv. prioriteta preko poslovnih banaka.

Ova praksa postoji kod netržišnih privrednih sistema gde su banke prinuđene da se u značajnijem obimu zadužuju kod centralne banke i radi očuvanja sopstvene likvidnosti. U ovim slučajevima dolazi do povećanja depozitnog, time i kreditnog potencijala, mada ne i u istoj srazmeri zbog promene stope obaveznih rezervi, što omogućuje kasniju sektorsku transformaciju kreditnog potencijala poslovnih banaka.

Stepen sektorske transformacije bankarskih sredstava može se sagledati i na posredan način preko analize učešća pojedinih sektora u ukupno plaćenim i naplaćenim kamatama od banaka po osnovu deponovanih sredstava iskorišćenih kredita. Sektor privrede permanentno više plaća (za primljene kredite) nego što naplaćuje kamate (za deponovana sredstva). Utvrđivanjem razlike između stope učešća sektora privrede u formiranju finansijskog potencijala banaka dobija se stepen sektorske transformacije potencijala poslovnih banaka u korist sektora privrede.

Značajan iznos bankarskih izvora koji može biti sektorski transformisan potiče od deviznih transakcija sa inostranstvom. Ovaj bankarski izvor u na šim uslovima ima dva komponentalna dela: 1) Devizne transakcije koje vrši privredni sektor i 2) Devizne doznake radnika koji rade u inostranstvu ili primaju penzije iz inostranstva. Kod prvog dela ne postoji sektorska transformacija, jer se realno može pretpostaviti da taj deo ponovo u najvećoj meri koristi privredni sektor.

17.Likvidnost banaka, faktori i politika stalne likvidnosti

Likvidnost banke kao osnovni POSLOVNI PRINCIPI

Likvidnost bi se mogla definisati kao mogućnost i sposobnost privrednog subjekta, odnosno u ovom slučaju banke, da može bezuslovno da ispunjava dospele obaveze u svakom vremenskom trenutku.

Najvažnije obaveze banke, u kojima se najčešće ogleda njena likvidnost su:

1)Da o roku izvršava naloge komitenata koji raspolažu sredstvima na računima koji se vode kod banke;

2)Da u ugovorenim rokovima pušta u tečaj odobrene kredite komitentima;

3)Da vraća u određenim rokovima kredite koje su joj odobrili njeni kreditori, centralna banka ili druge banke i institucije.

Pored ispunjavanja svih ovih obaveza, neometano i tačno, bitno je da ban ka ima istovremeno odvojena sredstva za rezervne likvidnosti i propisane obavezne rezerve. Ako jedan od ovih elemenata nije ispunjen može se reći da je banka nelikvidna.

Poslovna banka se smatra likvidnom ako su joj raspoloživa likvidna sred stva na žiro računu i u blagajni veća ili jednaka dospelim obavezama u određe nom vremenu, dakle, Ls Pojam likvidnosti je širi pojam od raspoložive gotovine koju banka drži u kasi ili na računima kod centralne banke. Likvidna sredstva pored ove dve kategorije obuhvataju i druge likvidne oblike aktive koji se mogu u jednom kratkom roku transformisati u gotovinu ili novčana sredstva na računu kod centralne banke. Likvidnom imovinom se može smatrati svaka imovina banke koja se u kratkom roku može pretvoriti u novac i to bez gubitaka.

Međutim, mora se uzeti u obzir da postoje različite verovatnoće da se neka imovina u nekom određenom trenutku pretvori u gotovinu i bez gubitka. Da bi se odredilo u kom stepenu je neka imovina likvidna treba uzeti u obzir sledeća tri elementa osobine likvidnosti:

- da se u kratkom roku može pretvoriti u novac;

- da se pri tome može dobiti određena cena;

- da se u određenom vremenskom periodu neće promeniti prethodne dve verovatnoće.

Svakom delu imovine može se pripisati neki stepen likvidnosti, pri čemu se ti stepeni kreću do nule (za potpuno nelikvidnu imovinu, pa do jedinice (što je obeležje samo novca).

Može se prihvatiti i podela imovine na superlikvidnu, likvidnu i neli kvidnu imovinu. Superlikvidnu imovinu čine novac u kasi i novčana sredstva na računu kod centralne banke koja se bez ograničenja mogu koristiti za pla ćanje obaveza. Ova imovina je likvidna ,,u nultoj vremenskoj jedinici". Kako se vreme produžava, kao likvidna imovina može se obuhvatiti sve više i više finansijskih oblika. Likvidnom imovinom se smatraju svi oni oblici imovine koji se veoma lako mogu prodati ili kupiti na tržištu po ceni koja je jednaka originalnoj ceni. Nelikvidnom imovinom se smatra sva ona imovina kod koje su vreme i troškovi konverzije u gotovinu neprihvatljivi za banku.

Nasuprot likvidnosti imovine stoji dospeće obaveza. Najprihvatljivije za banku bi bilo da postoji poklapanje između ove dve veličine, odnosno da se dospeće aktive poklapa sa dospećem obaveza. Međutim, u stvarnosti uglav nom postoji odstupanje između ovih veličina.

U slučajevima kada je dospeće aktiva kraće u odnosu na dospeće obaveza kažemo da postoji visoka likvid nost, a u obrnutom slučaju postoji smanjenje likvidnosti koje je utoliko veća ukoliko je i odstupanje između dospeća aktive i dospeća obaveza veće.

Ni stanje preterane likvidnosti, kao ni stanje nelikvidnosti nisu prihvatljivi za banku. U prvom slučaju banka bi raspolagala znatno većim saldom gotovine nego što je potrebno, čime direktno ugrožava svoju profitabilnost, budući da gotovina na većinu ne obezbeđuje nikakav prinos. Sa druge strane, nedovoljnost likvidnih sredstava onemogućava izmirenje obaveza u rokovima dospeća čime se direktno izaziva smanjenje poverenja u banku kod njenih komitenata.

Banka rukovođena načelom likvidnosti, sama mora da se stara da pla smani budu dovoljno likvidni, odnosno da ročna struktura plasmana nikada ne ugrozi sposobnost banke dospelim obavezama. Banka likvidnost postiže usklađivanjem rokova plasmana sa rokovima dospeća obaveza. Idealna situacija se postiže kada su jedni rokovi sinhronizovani sa drugima. To znači da su kratkoročna sredstva, tj. sredstva po viđenju i sa minimalnim otkaznim rokovima upotrebljena za kratkoročne, lako naplative plasmane, a samo dugoročna sredstva vezana za dugoročne plasmane.

Međutim, ovo ne treba tumačiti suviše strogo, šta više, transformacija roč ne strukture finansijskih sredstava je funkcija banaka kao finansijskih instituci ja. Samo banke mogu da plasiraju finansijska sredstva po dužim rokovima od rokova po kojima su ta sredstva prikupile. Banke plasirajući sredstva na duže rokove u odnosu na rokove po kojima ih je pribavila ne ugrožava svoju likvidnost. Ova mogućnost se zasniva na činjenici da pošto se u banku slivaju sredstva mnogobrojnih ulagača koji stalno ulažu i podižu sredstva, po zakonu verovatnoće, banka će uvek moći da računa na jedan deo tih sredstava koji se stalno zadržava na računima kod banke.

Za banku, odnosno njenu likvidnost, bi jedino bilo opasno ako ne bi uva žavala granicu ročne transformacije, odnosno ako bi bili zanemareni faktori koji utiču na stabilnost zadržavanja ovih sredstava. Kao bitni faktori javljaju se: 1) Sezonski karakter ulaganja i podizanja sredstava; 2) Tendencija kretanja razlike između novih ulaganja i 3) Podizanja postojećih sredstava i dr.

Na osnovu svega ovoga vidi se da banke mogu upotrebiti kratkoročno primljena sredstva za odobravanje dugoročnih kredita, ali samo do određe nog stepena koji su one same utvrdile na osnovu svog iskustva.

2)Koncepti likvidnosti banaka

Osnovni koncepti likvidnostI

Razlikovanje koncepta likvidnosti i koncepta solventnosti naročito je važno u uslovima ulaska poslovnog sistema, banke u zonu neravnoteže bilansa. Nelikvidna banka je ona koja nije u stanju da pokriva naloge za isplate ugovorenih obaveza. Problem nelikvidnosti povezan je sa mehanizmom frakcionalnih potenci jala banke, što može imati permanentni pritisak na iscrpljivanje njihovog likvidnog potencijala. Obim rezervi likvidnosti i stepen likvidnosti, odnosno konvertibilnosti ostalih delova aktive bilansa u gotovinu, predstavljaju osnovne pokazatelje likvid nosne pozicije banaka. Nesolventna banka postoji u slučaju kada je formirana vrednost obaveza iznad nivoa aktive. Prema formalnom bilansnom pravilu postoji uvek jednakost vrednosti pasive i aktive, te se solventnost sagledava sameravanjem faktičke ili realne vređnosti aktiva i obima pasive. Kod nesolventne banke deo ukupne aktive predstavlja nekvalitetne, nenaplative ili fiktivne plasmane.

Nesolventnost banke spada u strukturne probleme i tiče se osnovnih performansi banke. Bilansna ravnoteža banke izražava se sledećom jednačinom:

A=P-K

A - aktiva ili imovina

P - obaveze ili izvori bankarskih sredstava

K - kapital i fondovi

Solventna banka može svojom aktivom da pokrije ukupne izvore svojih resursa ili ukupne obaveze uvećane za sopstveni kapital, zbog čega je osnovni uslov solventnosti izražen odnosnom A>P. Nesolventna banka ima obaveze iznad nivoa plasmana ili aktive (A>P), usled čega je vrednost K negativna. Bilansna jednačina nesolventne banke ima sledeći oblik:

A-P=- K

U oštrim tržišnim uslovima, banka koja nosi obeležje nesolventne banke, potpada pod režim sankcija, koje označavaju gubljenje statusa poslovne banke, likvi daciju ili prodaju imovine i/ili preuzimanja od strane druge banke (merdžeri).

Indikacija o bliskoj vezi između ova dva koncepta leži u činjenici da se termini nesolventnost i nelikvidnost često koriste kao pojmovi koji opisuju finansijske teškoće koje pogađaju finansijske institucije i druge privredne su bjekte. I nesolventnost i nelikvidnost se koriste, na primer, da opišu stanje u kome se nalazi jedna krhka banka. U ekstremnom slučaju dva koncepta se izgleda stapaju u jedan. Ako postoji razlika, ona je sigurno u objašnjenju da je nesolventnost nepopravljivo stanje, i da vodi likvidaciji, dok nelikvidnost može biti samo privremeno stanje.

Banka je nesolventna kada vrednost njene pasive premašuje realnu vrednost njene aktiva. Pošto prema formalnom bilansnom pravilu uvek postoji jednakost vređnosti aktive i pasive, onda u slučaju nesolventnosti banke, deo njene aktive čine nenaplativi, nekvalitetni i fiktivni plasmani. Dakle, nesolventna banka ima negativnu neto vrednost (-K). Nesolventna banka je definitivno nesposobna da odgovori ukupnim obavezama prema osnivačima, a često i prema depozitarima i neminovno dolazi do njenog propadanja, odnosno kada je očigledna njena situacija dolazi do likvidiranja njene imovine ili predaje drugom privrednom subjektu.

Nelikvidna banka je ona koja nije sposobna da ispoštuje sve zahteve za isplatama, ako bi bili prezentovani odjednom. Pošto dobar deo bančine pasive čine depoziti po viđenju koji u principu mogu biti prezentovani za naplatu svi istovremeno, banke bi prema tome gotovo uvek bile nelikvidne. Banci je potrebno određeno vreme da bi uspela da konvertuje deo imovine u gotovinu i tako zadovolji depozitare. Za neku imovinu potrebno je da prođe vise vremena da bi se prodala u odnosu na neku drugu imovinu.

Nelikvidna banka ne može operativno da funkcioniše. Ona nije u stanju da pokriva naloge za isplate ugovorenih obaveza. Indikatori nelikvidnosti poslovne banke su:

1)Poslovna banka zadržava naloge svojih komitenata, jer nema dovoljno sredstava na računu kod centralne banke;

2)Banka nije u stanju da isplaćuje novčana sredstva po već odobrenim kreditima;

3)Banka drži niži obaveznih rezervi u odnosu na propisani obim.

U najtežoj poziciji je ona banka koja je nelikvidna i nesolventna istovre meno. Sigurno će doći vrlo brzo do njenog uklanjanja sa tržišta. Banka može biti solventna, ali nelikvidna, što je blaži bilansne neravnoteže koji se može rešiti usklađivanjem likvidnog potencijala sa potrebama za likvidnim sredstvi ma preko kratkoročnih operacija na novčanom tržištu, bilo prodajom hartija od vrednosti, bilo uzimanjem kredita za likvidnost.

U težoj situaciji je banka koja je nesolventna, a likvidna. Rešenje je ili u aktiviranju mehanizma ozdravljenja (promena) rukovodstva i poslovne poli tike zajedno sa povećanjem kapitala, ili u likvidaciji banke, ili u preuzimanju banke od strane nekog drugog subjekta.

(2) Solventnost i likvidnost

Pod solventnošću poslovne banke se podrazumeva sposobnost plaćanja dospelih obaveza, pri čemu je bitno da postoji dovoljan obim kvalitetne imovine koji može da pokrije ukupne obaveze bez obzira na to kada te obaveze dospevaju. Međutim, ako bismo uključili vreme kao bitan faktor u bankarskom poslovanju, onda pod likvidnošću banke treba podrazumevati sposobnost da se uvek o roku odgovara na sve obaveze, pa je time i solventnost obezbeđena.

Ustvari, razlikovanje likvidnosti i solventnosti je razlikovanje kratkoročne i dugoročne solventnosti, pri čemu se likvidnost može poistovetiti sa kratkoročnom solventnošću. Kratkoročna solventnost postoji onda kada je banka u stanju da redovno plaća dospele obaveze, pušta u tečaj odobrene kredite i izvršava naloge komitenata bez odlaganja. Dugoročna solventnost je vezana za rentabilnost i sigurnost plasmana. Ona može biti obezbeđena i u odsustvu likvidnosti, u slučaju kada je najveći obim kreditnih plasmana odobren uz čvrste garancije ili uz pokrića.

Pozicija likvidnosti i solventnosti banke može se potpunije izraziti preko vanbilansnih kategorija kao što je poverenje depozitara, stepen kredibilnosti banke, sposobnost adaptiranja na promenjene uslove u poslovanju, sposobnost savladavanja kriznih momenata i sl.

(3) Statički i dinamički koncept likvidnosti

Statički koncept likvidnosti ukazuje na strukturu aktive bilansa banke i na stopu rezervi likvidnosti. Aktiva bilansa banke sa ovog aspekta deli se na primarne rezerve likvidnosti (gotovina plus depozitne rezerve kod centralne banke), sekundarne rezerve likvidnosti (unovčene kratkoročne vrednosne hartije plus sredstva rezervnih fondova) i nelikvidna aktiva (krediti, dugoročne vrednosne hartije, obveznice i ostala aktiva). Dinamički koncept likvidnosti, međutim, uključuje matrice novčanih tokova poslovnog sistema banke, gde je bitan saldo između ukupnog priliva i odliva novca u odgovarajućoj di menziji vremena. Prema ovom konceptu pokazuje se da jedna banka može biti likvidna i u uslovima nultog iznosa rezervi likvidnosti, pod uslovom da ostvaruje perfektnu sinhronizaciju tokova priliva i odliva novčanih resursa u određenom periodu. Banka sa relativno krupnim obimom rezervi likvidnosti može biti nelikvidna ako ne postoji sklad između priliva i odliva novca u siste mu, nego je odliv novčanih sredstava veći od priliva.

Dugoročne tendencije u bankarstvu pokazuju rast stope učešća dugoročnih plasmana i izvora i jačanje konkurentnosti, što zajedno ima uticaja na postepeno smanjivanje obima re zervi likvidnosti banaka. Međutim, to bi trebalo da bude kompenzovano napre dovanjem tehnologije plaćanja, tako da se održava stabilna stopa likvidnosti i otklanjaju potencijalno visoki rizici nelikvidnosti.

Likvidnost banaka može biti posmatrana kao stok (stock) ili kao tok (flow) koncept. Stok, ili koncept stanja likvidnih resursa posmatra obim aktive u bilansu koji može biti transformisan u gotovinu (sredstva plaćanja). Prema ovom konceptu upoređuje se obim likvidnih resursa sa očekivanim potrebama za likvidnim sredstvima. Širi koncept tokova (flow) uključuje ne samo sposobnost banke da konvertuje sopstvene delove aktive u gotovinu, nego i sposobnost banke da putem odgovarajućih kreditnih i finansijskih operacija, ostvaruje priliv gotovine u poslovni sistem banke.

UqA

Likvidnost može biti posmatrana kao stock ili flow koncept. Kod određivanja likvidnosti sa stanovišta stock pristupa moraju se oceniti oni oblici imovine koji se mogu pretvoriti u gotovinu. Odnosno, da bi se odredio stepen likvidnosti banke unutar ovog okvira, moraju se uporediti likvidna imovina sa očekivanim potrebama za likvidnim sredstvima. Dakle, likvidnost se ne može oceniti samo posmatranjem veličine likvidne imovine, nego je potrebno ovu imovinu staviti u odnos sa dospelim obavezama ili drugim bilansnim kategorijama.

Ovo je ograničen koncept jer uvek podrazumeva pregled stanja imovine, obaveza i fondova u određenoj vremenskoj tački, odnosno donošenje zaključaka o likvidnosti banke na osnovu poređenja pojedinih stavki bilansa stanja. Danas na ovaj način nije moguće zadovoljiti zahteve za utvrđivanjem likvid nosti, već je potrebno uneti i dinamički aspekt.

Kada se posmatra likvidnost kao flow koncept, onda se uzima u obzir ne samo sposobnost konvertovanja sopstvene imovine u likvidnu imovinu već i sposobnost banke da preko finansijskih i kreditnih operacija ostvaruje prilive gotovine u banku.

Teško je odrediti standard likvidnosti, jer nisu poznate buduće potrebe banke za likvidnim sredstvima. Da bi se dobila realna ocena bančine likvidnosti pozicije zahteva se tačna prognoza potreba za gotovinom, sa jedne strane, i očekivanog nivoa likvidne imovine i primanja gotovine tokom datog perioda vremena, sa druge strane. Drugim recima, da bi se merila likvidnost poslovne banke, zahteva se i uključivanje flow koncepta u kalkulaciju. Inače, ovaj koncept dopušta da se jedna banka oceni likvidnom i onda kada ima nulti iznos rezervi likvidnosti pod uslovom da je prethodno ostvarila potpunu sinhronizaciju tokova priliva i odliva novčanih sredstava. Sa druge strane, banka sa relativno većim obimom rezervi likvidnosti može biti ocenjena kao nelikvidna ako ne postoji sklad između priliva i odliva novčanih sredstava, tako da je odliv veći od priliva.

Ipak, najšire korišćene mere likvidnosti su mere iz stock koncepta, kao što su:

1)Odnos kredita i depozita

2)Odnos likvidne aktive i ukupnih depozita

3)Odnos likvidne aktive i ukupne aktive

4)Odnos likvidne aktive i kratkoročnih obaveza ,

5)Prosečna dospelost plasmana u hartije od vrednosti itd.

Najčešće se koriste prva dva pokazatelja.

To je grupa pokazatelja likvidnosti, koji imaju za cilj da ukažu na sposob nost banke da plaća dospele obaveze uz očuvanje dobrog kreditnog boniteta.

Prvi od ovih pokazatelja, racio odnosa kredita prema depozitima, uka zuje da kada se racio penje do relativno visokog nivoa, bankari postaju manje naklonjeni pozajmljivanju i investiranju. Osim toga, postaju više selektivni, i kako su standardi povećani i krediti se tačnije dodeljuju, kamatne stope počinju da se povećavaju.

Korišćenje ovog racia, kao mere likvidnosti, se bazira na premisi da su krediti najnelikvidnija imovina banke. Zato, kako deo depozita investiranih u kredite raste, likvidnost opada, odnosno, što je veća stopa dobijena kredita i depozita, to je slabija likvidnosna pozicija banke.

Ovaj racio, kao mera likvidnosti, ima određene limite jer ne govori ništa o kvalitetu ili đospelosti portfolia kredita. Ocena likvidnosti zahteva znanje o prosečnoj dospelosti kredita, kao i da li se krediti amortizuju. Zahteva se i kreditni izveštaj o dužnicima.

Takođe, ovaj racio ne daje ni informacije o stepenu likvidnosti. Banka sa raciom od, na primer, 70% može biti relativno likvidnija od one banke sa ra dom od 50% ako su depoziti prethodne banke stabilni, dok su depoziti druge banke predmet širokih oscilacija.

Konačno, ovaj racio ne obezbeđuje ni informacije koje se tiču prirode bančine imovine izvan portfelja kredita. Jedna banka može imati 20% depozita investiranih u gotovinu i kratkoročne državne obveznice, dok druga banka može imati isti procenat u zgradama i drugim nepokretnostima, ali bolje banke imaju isti racio odnosa kredita prema depozitima. Očigledno banke ne bi imale isti nivo likvidnosti.

Uprkos ovim nedostacima, ovaj racio ima i određene vrednosti. Svaka po slovna banka ima neki normalni odnos kredita i depozita koji ne dovodi u pitanje likvidnost banke, pa će se svako povećanje ovog racia javiti kao signal koji opominje menadžment banke da napravi ocenu svog prekomernog pro grama ekspanzije kreditnih plasmana. Nije namera da se stvori perfektna mera likvidnosti, već grubi indikator.

Likvidnost bankarskog sektora je godinama na zadovoljavajućem nivou, posebno u godinama kada je vođena restriktivna (oprezno) monetarna politika. Svi pokazatelji likvidnosti su viši od nivoa regulatornog minimuma.

Likvidna sredstva u aktivi banaka iznose oko 38% u 2021.godini, što je za operativnu i likvidosnu politiku banaka visok nivo. Kako je odnos kredita prema depozitima banaka oko 84%, to se može smatrati dosta stabilnim odnosom koji osigurava likvidnost bankarskog sektora.

Druge mere likvidnosti, koje izražava stoc koncept stavljaju u odnos li kvidnu imovinu sa ukupnim depozitima, ili ukupnom imovinom. Racio odnos likvidne imovine i ukupnih depozita, na primer, je pouzdaniji na neki način od racio odnosa kredita i depozita, zato što stavlja u odnos likvidnu imovinu direktno sa nivoom depozita pre nego indirektno, uzimajući u obzir kredite, najnelikvidniju imovinu, prema depozitima.

Pod likvidnom imovinom obično se podrazumeva gotovina u kasi i sredstva na računu kod Centralne banke, odnosno reč je o primamim rezervama likvidnosti

Ozbiljan nedostatak ovog rada leži u činjenicicfa značajan deo gotovine nije stvarno raspoloživ za odgovaranje za bančine potrebe za likvidnim sredstvima. Reč je o delu gotovine koji se drži u visini zakonskih rezervi i nije raspoloživ za zadovoljavanje tražnje za kreditima, samo je zakonom određeni procenata ovih rezervi raspoloživ da odgovori zahtevima za povlačenje depozita.

Ostale mere se javljaju kao varijante ovog pokazatelja. Na primer, kada se govori o pokazatelju prosečne stope dospelosti plasmana u hartije od vrednosti, zaključuje se da što je kraći prosečni rok dospeća ovih plasmana, banka može računati na veći likvidni potencijal. Obrnuto je ako ova stopa pokazuje relativno duže prosečne rokove dospelosti plasmana u hartije od vrednosti. Tada banka može računati na manji raspoloživi likvidni potencijal.

Pošto ne postoje dve poslovne banke sa istim potrebama za rezervama likvidnosti, onda i ne postoji opšta formula koja bi pokazivala koja je to potrebna stopa rezervi likvidnosti za sve banke, pa čak ni za jednu banku u različitim vremenskim periodima. Svaka banka može tražiti svoja rešenja kako bi bila što bliže u nekom optimalnom obimu rezervi likvidnosti koji se javlja kao uslov odbrane poslovnog integriteta banke.

Pošto ne postoje dve poslovne banke sa istim potrebama za rezervama likvidnosti, onda i ne postoji opšta formula koja bi pokazivala koja je to potrebna stopa rezervi likvidnosti za sve banke, pa čak ni za jednu banku u različitim vremenskim periodima. Svaka banka može tražiti svoja rešenja kako bi bila što bliže u nekom optimalnom obimu rezervi likvidnosti koji se javlja kao uslov odbrane poslovnog integriteta banke.

Postoji mogućnost poređenia likvidnosti pozicija poslovnih banaka. Kao indikatori bolje likvidne pozicije javljaju se:

1)Kraći prosečni rok dospeća plasmana i/ili veći stepen tržišne transferabilnosti plasmana;

2)Duži prosečni rok dospeća obaveza;

3)Veći koeficijent odnosa dugoročnih prema kratkoročnim depozitima;

4)Deversifikovanija struktura plasmana posmatrano i sa ročnog, kamatonosnog i sektorski-komitentskog aspekta;

Veći koeficijent odnosa kratkoročnih prema dugoročnim plasmanima.

Ukoliko bismo želeli podređenom kriterijumu da definišemo i metodološki utvrdimo stepen likvidnosti svake banke, treba da izvršimo grupisanje pojedinih oblika aktive, odnosno potraživanja banke prema stepenu likviditeta, tj. obima uslova i brzine transformisanja aktive, odnosno potraživanja u gotovini ili u novčana sredstva kod centralne banke. Iz praktičnih razloga dovoljno je izvršiti gradaciju u tri kategorije, i to: primarnu, sekundarnu i tercijalnu likvidnost.

Pod primarnom likvidnošću jedne banke podrazumeva se gotovina i slo bodna likvidna sredstva banke na žiro računu kod Narodne banke. Na ovaj način pojam likvidnosti je shvaćen u smislu likvidnih i ničim uslovljenih po traživanja od centralne banke.

Rezerva likvidnosti svake banke je empirijski određena visinom novčanih sredstava poslovne banke u gotovini i na računima kod Narodne banke koja se izražava u procentima od depozita kojima banka raspolaže. Rezerva likvidnosti jedne banke je optimalna kad banka neometano može obavljati svoju kreditnu aktivnost i sve dospele obaveze i naloge svojih komitenata o roku izvršavati.

Stepen rezerve likvidnosti jedne banke nije zakonom ili nekim drugim propisom monetarnih vlasti određena, čak ni definisana, već je od svake banke pojedinačno utvrđena. Stopa rezerve likvidnosti je zavisna od mnogobrojnih faktora, a pre svega od:

1)Raspoloživih sekundarnih i tercijarnih oblika likvidne aktive i potra živanja;

2)Strukture komitenata sa gledišta delatnosti kojoj pripadaju i veličine tih komitenata;

3)Strukture depozita i oblika pozajmljenih sredstava banke;

4)Ročne strukture plasmana banke;

5)Veličine banke i stepena kompenziranja plaćanja koja vrše komitenti unutar jedne banke;

6)Sezonskih oscilacija tražnje kredita i sezonskih fluktuiranja depo zita;

7)Konjukturnih kretanja i tendencije tih kretanja u narednom periodu;

8)Tendencija kretanja razlike između novih ulaganja i podizanja postojećih finansijskih sredstava;

9)Uspešnosti banke da planira i obezbeđuje svoju likvidnost.

Na bazi višegodišnjeg iskustva ocenjeno je da odnos sredstava na žiro ra čunu poslovne banke ne bi smeo biti niži od 4% do 5% od ukupnih depozita po viđenju, što omogućuje nesmetano izvršavanje naloga svojih komitenata. To je najznačajniji deo primarne likvidnosti, sa kojom u svakom momentu poslovna banka treba da raspolaže.

Sekundarna likvidnost obuhvata, pored primarne likvidnosti, i one do punske izvore likvidnosti kojima se mogu brzo, po pravilu tokom istog dana, pove ćati likvidna novčana sredstva banke na njenom žiro računu kod narodne banke. Zapravo, to je za banku njena dopunska rezerva likvidnosti, koju ona aktivira u vanrednim situacijama sa sezonske ili neočekivane odlive sredstava. Sa gledišta strukture sekundarne likvidnosti grupisanje se može izvršiti sledećim redom:

1)Na prvom mestu nalaze se sredstva posebnih rezervnih fondova.

2)Drugi po rangu faktor sekundarne likvidnosti je disponibilitet banke u reeskontnom kreditu kod Narodne banke.

3)Banke u korespondentskim odnosima sa inostranstvom dolaze u situ aciju da povremeno raspolažu većim deviznim sredstvima na računu kod svojih inostranih korespondenata (banaka) nego što potrebe budu ćih plaćanja stvarno zahtevaju. Takav višak devizne aktive je takođe za banku neracionalan oblik plasmana slično onome kada na žiro-računu kod Narodne banke zadržava dinarska sredstva u visini koja premaša optimalne njene potrebe. Zbog toga one utvrđuju optimalni nivo re zervi u devizama i celokupni višak prodaju Narodnoj banci, sa pravom ponovnog otkupa za plaćanja u okviru deviznog režima.

4)U nedostatku adekvatnih oblika dobijanja dopunskih likvidnih sred stava od centralne banke, ili na novčanom tržištu, bankama je data mogućnost da mogu izuzetno, i to najviše do 10 radnih dana u jednom tromesečju, koristiti kod Narodne banke poseban dokumentarni kredit za likvidnost. Ovakvu mogućnost banke koriste kao poslednju rezervu za pribavljanje likvidnih sredstava u situacijama neočekivanog i većeg odliva gotovine, po pravilu nakon iscrpljenja svih drugih izvora sekun darne likvidnosti banke.

5)Pod pojmom tercijalne likvidnosti treba obuhvatiti one oblike pribav ljanja likvidnih novčanih sredstava koje karakteriše znatno niža verovatnoća transformisanja aktive i potraživanja u gotovinu ili u novčana sredstva na žiro računu kod Narodne banke u jednom relativno kraćem vremenskom periodu. Tu se mogu, uglavnom ubrajati sledeći oblici ter cijalne likvidnost:

1)Neiskorišćene transe odobrenih kredita kod banaka u zemlji;

2)Neiskorišćene transe odobrenih kredita kod banaka u inostranstvu, kada je obezbeđena spremnost narodne banke ili drugih ovlašćenih situacija u zemlji da otkupe devizna sredstva iz tog kredita;

3)Neiskorišćena prava povlačenja likvidnih sredstava iz udruženih sred stava rezervnih fondova pri udruženjima poslovnih banaka, odnosno grupacijama banaka, i

4)Mogućnost dobijanja kredita od drugih banaka u zemlji i inostranstvu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane