Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

VUK U BRISEL, VUČIĆ IZ BRISELA

Pred put u Brisel predstavljao se kao neustrašivi vuk samotnjak ali izgleda da je tamo ipak pripitomljen, pa nam se vratio kao dobro nam poznati Vučić. Uglavnom kuka i pokazuje rane zadobijene u neviđenim bitkama koje je tamo negde za nas vodio sam protiv svih. Istina, ovog puta je kasnio u povratku jer je tamo, zajedno sa Kurtijem, bio zadržan i posle zvaničnog sastanka koji nije dao nikakve rezultate. Brisel jje saopštio da su obojica zamoljeni da produže boravak, a sve je više ličilo na neku vrstu pritvora, odnosno prinudnog zadržavanja radi pranja mozga na ruke. I to je bilo očigledno kada se konačno pojavio u nedelju 21, avgusta. Frizura mu je bila na mestu. Priča baš i ne. O tome piše kolumnista Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Sve je bilo zaista neobično, sasvim drugačije od uobičajenih protokolarnih susreta državnika. Počelo je sastankom u nekoj maloj, pomoćnoj sali inače ogromnog kompleksa Evropske unije u Briselu, koja je više ličila na učionicu kakve osnovne škole, nego na salu za ozbiljne političke pregovore. Dakle, dve-tri klupe spojene u veći astal, u čijem su pročelju stajali Borelj i Lajčak, koji su, bez uobičajenog rukovanja dočekivali goste tako što su im samo rukom pokazivali gde treba da sednu, jedan preko puta drugog. Najpre Kurti, a potom i Vučić, kao na suđenje ulaze i sedaju tamo gde im se pokaže, bez pozdrava ni sa domaćinima, ni međusobno. Obojica smerno i ponizno, pognute glave zure u pod ili u sendviče i sokove postavljene na stolu između njih.

U početku se činilo da će to ličiti na predstavljanje profi boksera koji, prilikom merenja pred meč reže jedan na drugog, ali odmah je postalo jasno da ovde nije u pitanju meč između njih dvojice, nego pranje mozga obojici, pod nadzorom Amerikanaca, koji verovatno sve to posmatraju iza lažnog ogledala, kao na svakom saslušanju. Iza tog ogledala sasvim sigurno je, uz Eskobara, stajao i ambasador Kristofer Hil, poslat nedavno u Srbiju sa posebnim zadacima i ovlašćenjima, jer je upravo on prvi javnosti saopštio kako je Srbija, na tim zatvorenim razgovorima, bila izrazito kooperativna i spremna na kompromise. Kako bi inače on to mogao znati?

Dakle, Vučić je pristajao na sve, radi očuvanja mira i stabilnosti, kao što je i najavio kada je rekao da će ako treba i klečati moleći za mir. Šta je onda pošlo po zlu? Zašto nema kompromisa? Ako je samo Kurti sabotirao, zašto je i Vučić zadržan u Briselu još jedan dan, pa je umesto najavljene konferencije za medije po povratku, morao da nam se krišom, koroz neki prozor, obrati preko instagrama dirljivom porukom zarobljenika: „Težak dan za sve nas, za sve građane Srbije...Borimo se za našu zemlju i tu borbu nastavljamo... I jedva čekam da se vratim u našu zemlju..." Skoro da sam se zabrinuo!

Ali, umesto njega u Srbiju je odande ekspresno stigao i medijima se obratio Petar Petković, direktor Kancelarije za Kosovo, naslednik Marka Đurića, koji je trenutno sprečen da aplaudira svom predsedniku obavezama koje ima kao ambasador u Vašingtonu. Petković nije aplaudirao kako to samo Đurić ume, ali je na sva usta hvalio držanje Vučića u Briselu, na sastanku kojem je i on navodno prisustvovao, mada ga nigde na snimcima sa tih pregovora nema. Naravno, svaka druga reč mu je bila izraz divljenja predsedniku Vučiću, ali je posebno zanimljivo bilo kako je Petković, koji je inače u sličnim sporovima o Kurtiju govorio kao o neuračunljivom ludaku i manijaku, ovoga puta kosovskog premijera oslovljavao punim uvažavanje, sa gospodin Kurti! Očigledno, nešto se ozbiljno promenilo, što se ne vidi na prvi pogled.

Sve u svemu, Kurti i naš Murti, samo su odigrali svoju predstavu u Briselu, na satanku na kojem se nisu čestito ni pogledali kao protivnici, suviše napadno demonstrirajući prezir. Umesto na pregovarače, ličili su više na glumce koji na taj način žele da svojim pristalicama pokažu kako su nepopustljivi i spremni na sve, pa i tuču, mada svi znaju da nemaju nameru da se lično pobiju. To će, ako do toga dođe, morati da urade njihovi narodi. Stoga su im ovoga puta reditelji predstave otvoreno zapretili da će upravo njih dvojica biti odgovorni ako dođe do bilo kakvih sukoba.

Posle tog sastanka, koji nije ni ličio na pregovore, njih dvojica se nisu ni pojavili na uobičajenoj konferenciji za medije i nisu davali nikakve izjave, što će reći da su ozbiljno shvatili tu poruku glavnog posrednika , a to je ovog puta ni malo slučajno bio visoki predstavnika EU za spoljne poslove i bezbednosnu politiku, Žosep Borelj. I nisu se odmah razišli svojim kućama, nego su zadržani tamo, u izolaciji, sa očiglednom željom domaćina da ih natera na dodatne konsultacije u kojima će im biti objašnjeno šta ih sve čeka ako ne dođu do nekog, makar i minimalnog, početnog kompromisa.

Zbog toga nije bilo ni uobičajenih Vučićevih prepričavanja događaja preko Pinka, sa samohvalisanjem kako im je svima u brk skresao, nego samo njegova kratka i snishodljiva izjava na instagramu, u kojoj je najpre ocenio kako je to bio težak dan za sve građane Srbije!? Ne znam kako je došao do tog zaključka da smo svi u Srbiji duboko potrešeni mukama na kojima je on navodno bio, kad o tome nemamo nikakve informacije i nemamo pojma o čemu se i na koji način tamo razgovaralo, ako se uopšte razgovaralo. Većina građana Srbije nije ništa ni očekivala od tih pregovora, pa nije bilo ni razloga da budu zabrinuti za njihov ishod. A, muke po Vučiću se već podrazumevaju, tako da nikoga nije mogla posebno pogoditi ni njegova dramoserska poruka u stilu đaka koji sa neke neuspele eksurzije, razočaran piše roditeljima: „Jedva čekam da se vratim kući"!

Umesto njegovog obraćanja svekolikoj srpskoj javnosti, kao što je bilo najavljeno, pred kamerama svih domaćih medija pojavio se Petar Petković, koji je više od sat vremena, poprilično nemušto pokušavao da objasni zašto se Vučić nije vratio i šta se događalo u Briselu posle zvaničnih razgovora. Pričao je o predlozima koje smo mi navodno dali naknadno, u vezi sa ličnim kartama i registarskim tablicama za automobile, ali je „gospodin" Kurti sve odbijao sa indignacijom. Ništa od toga nisam razumeo, osim naglaska da se naš predsednik bori kao lav za mir i stabilnost, ali da Kurti ni našta ne pristaje, pozivajući se na loše sporazume koje je sklopila naša prethodna vlast, koja je naravno, kriva za sve.

Razumeo sam, međutim, toliko da ne razumem šta na tim razgovorima traži predsednik svih Srba svemira i predsednik jedne ozbiljne države. To su čisto tehnička pitanja, pa zaista nije jasno zašto se Vučić time bavi. Ili nije samo to bilo na dnevnom redu, pa je sad gurnut Petković da sa time zamajava javnost dok Vučić ne pripremi svoj nastup najavljen za nedelju 21.avgusta.

Nije važno šta dr Petković priča, kao što nikad nie ni bilo, važno je zašto je Vučićevo obraćanje narodu odloženo čak za dva dana? I zašto se, pre nego što će se obratiti svim Srbima, sastao sa Srpskom listom, odnosno sa predstavnicima kosovskih Srba. Treba, svakako, i sa njima razgovarati jer reč je i o njihovim sudbinama, ali pošto se radi i o sudbinama svih žitelja ove zemlje, isto tako bi o svemu trebalo obavestiti i njihove predstavnike u Narodnoj Skupštini. Ovako, stiče se utisak da je u Briselu, u zaustavnom vremenu, ipak došlo do nekog sporazuma koji Vučić ne sme da saopšti narodu, ali kosovskim Srbima mora jer oni na neki način moraju da učestvuju u realizaciji dogovorenog.

Inače, ništa logičnije nego da se pre i posle bilo kakvih razgovora o Kosovu, sa Evropom ili Amerikom, predsednik obrati nacionalnom Parlamentu i od njega dobije saglasnost za kompromise koje namerava ili mora da učini. Zašto su predstavnici Srba sa severa Kosova, važniji od predstavnika svih Srba i svih građana Srbije? Očigledno zato što od njih ne mora da traži saglasnost nego samo poslušnost, i zato što su spremni bespogovorno da izvršavaju sve što se od njih traži, jer zapravo nemaju izbora. Pitanje je samo šta se ovog puta od njih očekuje.

Odslušao sam pažljivo oko dva sata Vučićevih objašnjenja i šta se dogodilo i šta nije, i sve njegove želje i dileme, mada sam već posle prvih rečenica imao jasan stav da je on odmah na početku morao napustiti te pregovore. Naime, počeo je priču sa četiri zadatka koja je on postavio sebi i sa ciljevima suparnika. Ako se ne varam, Kurti je izložio svoj plan u šest tačaka, ali sve je to postalo nebitno čim je rekao da je u tom planu prva tačka bila međusobno priznaje. Svaki ozbiljan pregovarač sa srpske strane, tog trenutka kad čuje tu prvu tačku, morao bi da ustane i napusti razgovore, bez obzira ko ih je i gde organizovao. Ako je to prvi uslov svih uslova, onda nema više šta da se razgovara. Posle takve prve tačke, sve ostale su bespredmetne, a razgovori o bilo čemu drugom besmisleni.

Možda bi bilo moguće i o tome razgovarati negde na kraju, kad se reše neki konkretni životni problemi, kada se postigne određeni nivo saglasnosti o brojnim drugim životnim pitanjima i stekne kakvo takvo međusobno poverenje. Možda, ako dođemo do te tačke, ali ako je ona na prvom mestu, onda nikakvi dalji razgovori nisu mogući i trebalo bi to odmah svima staviti do znanja.

Dakle, svaka dalja Vučićeva priča od dva sata o tome šta je manje a šta malo više prihvatljivo, potpuno je besmislena, jer ta prva tačka potire sve ostale teme. Odnosno, ako na nju pristaje, pre ili kasnije, direktno ili indirektno, prihvatiće i sve ostale jer se podrazumevaju.

Ipak, isplatilo se saslušati ga do kraja jer na kraju je ispalio svoju staru parolu u potpuno novom pakovanju. Obično je u poslednje vreme, na kraju svake besede, uzvikivao: I pobedićemo! Ovoga puta, međutim, posebno je naglasio da želi da ponovi parolu, u koju kao što reče mnogi sumnjaju : Srbija će pobediti!!! Dakle, ne više, „Pobedićemo", nego „Srbija će pobediti"! Nimalo beznačajna i nimalo slučajna preformulacija parole koju je dosad nemilice rabio.

Moram priznati da sam u tome po prvi put apsolutno saglasan sa predsednikom. Srbija će svakako pobediti! I njega!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane