Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Zbignjev BŽEŽINSKI: Rođenje i kraj komunizma u XX veku (3)

Pravo na sećanje

Napomena autora i izrazi zahvalnosti

Ova knjiga je završena avgusta 1988. godine. S obzirom na ubrzanje istorijskog raspada komunizma, vjerovatno je da će se zbiti dalji važni događaji prije nego ona dopre do čitalaca. Vaskrsavanje nacionalizma u Istočnoj Evropi i unutar Sovjetskog Saveza postavlja osobeni razvojni izazov pred komunistički sistem kakav smo znali. Uprkos svemu, vjerujem da će istorijska građa obrađena u njoj izdržati probu vremena i pružiti čitaocima korisno oruđe za razumijevanje onoga što se događa unutar sve uskomješanijeg Komunističkog svijeta.

Ona predstavlja, u izvjesnom pogledu, povratak na neka pitanja koja sam postavio prije gotovo trideset godina u svojoj knjizi Sovjetski blok: jedinstvo i sukob. U ovoj knjizi tvrdio sam -tada nasuprot vladujućem shvatanju - da su snage sukoba počele sve više da se afirmišu nad elementima jedinstva u svijetu kojim su dominirali Sovjeti. Gotovo deceniju kasnije, u djelu naslovljenom Između dva doba, naveo sam da Sjedinjene Države uranjaju u novo tehnotronsko doba a da će Sovjetski Savez zaostati, ideološki i sistemski zaglibljen u industrijskoj fazi svog razvoja. Ova teza je i tada bila predmet polemike. U ovoj knjizi predviđam moguću smrt komunizma - unutar istorijski sagledivog perioda - kao što je ovaj vijek to počeo da spoznaje.

Zbignjev Bžežinski

Ratne zasluge su mom mužu ponovo priznate tek poslije posljednje rehabilitacije. On je danas invalid prve kategorije, slijep je, čitam mu članke a on plače. Prima 113 rubalja na ime penzije -uz 15 rubalja koje prima kao invalid prve kategorije "za njegu". Ali pisala sam i nastaviću da pišem svim zvaničnim tijelima jer mislim da je sve to nepravda. Dokle god on živi a mene drži snaga pisaću o tome kako ljudima poput moga muža nije data odšteta, ma koliko mala, za sve što su pretrpjeli. Oni se nijesu ogriješili o svoju zemlju, ali su njihovi životi razoreni, njihove porodice uništene, srušen im je društveni ugled, a nije im čak pružena ni prilika da se bore, da postanu časni invalidi ili ratni veterani pa da primaju praznične čestitke!

Ne tražim ja od vas da mi pomognete da dobijem stan. Mi smo stari ljudi, pa čak i kad biste nam pomogli da dobijemo zaseban stan, bilo bi prekasno za nas. Mom mužu su 82 godine. Nedavno je doživio moždani udar. Ali vas molim da pomognete svima onima koji su takođe nedužni stradali a nijesu bili u stanju da se brane pošto "nijesu imali pravo žalbe na presudu".

Danas su na radiju emitovali pjesmu Tvardovskog "Pravo na sjećanje". Zadrhtala sam, a iz slijepih očiju moga muža su potekle suze. Oduvijek je bio radnik, član Komsomola, radio je na Kuznjeck-stroju, u Balhašu, a ruke su mu uvijek bile žuljevite. Sada ništa ne može da radi, naravno, ali osjeća novo vrijeme i vjeruje da je ono stvarno revolucionarno. Danas se mnogo toga promijenio, pa bi bilo nepravedno ako bi se ljudi koji su tako strašno propatili izgubili iz vida sada kada se tako mnogo pažnje poklanja ratnim i radničkim veteranima. Zašto da se ne izmijene zakonske odredbe iz 1955? Zašto ne bi ljudi koji su doživjeli poniženja i uvrede dobili nadokna-de - bilo materijalne ili moralne? Hoće li oni snositi krivicu zato što nijesu bili u stanju da ih steknu?

Molim Vas da pomognete meni i da pomognete onima kojima se još uvijek može pomoći. Čak i danas se ponekad čuju ljudi kako govore za određenu osobu da je bila narodni neprijatelj i da nije ni zbog čega bila iza rešetaka. Nijesu pare u pitanju - suština je u tome da bi društvo trebalo da bude svjesno svoje obaveze prema tim ljudima.

Valentina Zinovjevna Gromova, Lenjingrad.

Mada ukupan broj Staljinovih žrtava nikada neće biti poznat, apsolutno je pouzdana procjena da on nije manji od dvadeset miliona, a možda dostiže i cifru od četrdeset miliona. U svojoj knjizi Veliki Teror (1968), engleski istoričar Robert Konkvest je prikupio najbolje i najpotpunije procjene, a njegovi pažljivi proračuni podupiru gornju granicu ove procjene. Sve u svemu, Staljin je bio vjerovatno najveći masovni ubica u ljudskoj istoriji, koji je statistički gledano zasjenio čak i Hitlera.

Ova masovna ubistva su bila bitan dio izgradnje sovjetskog sistema. Taj sistem je izbio na vidjelo, poprimio institucionalni oblik, birokratski očvrsao i razvio vlastiti osjecaj društvenog položaja kad su se dogodila ta masovna ubistva. Ali je značajan aspekt ovog procesa bila činjenica da je, usprkos tim okrutnostima, Staljin uspio da stvori istinski osjećaj savršenstva unutar sovjetske elite i u velikom dijelu nove sovjetske urbane populacije. On je to postigao poistovjećujući svoju politiku, i samog sebe, s obnovom sovjetskog društva koja je obuhvatala golemu industrijalizaciju i urbanizaciju, što je sve označeno kao izgradnja socijalizma. Tako je, za mnoge sovjetske gradane, era staljinizma bila era silnog društvenog napretka, velikog istorijskog skoka naprijed, pa čak i iskrenog ponosa zbog osjećaja patriotskog postignuća.

Da li bi iko na drugi način mogao objasniti reakcije mnogih prosječnih sovjetskih građana, već kao nastojanja Nikite Hruščova krajem pedesetih i početkom šezdesetih, a nakon toga i Mihaila Gorbačova krajem osamdesetih, da razotkriju Staljinove zločine. Osim intelektualaca i rođaka žrtava, reakcije naroda su bile daleko od oduševljenja. One su se kretale u opsegu od pomalo tipično ruske ksenofobične zabrinutosti da će neprijatelji Rusije iskoristiti bilo kakvo javno otkrivanje ružne prošlosti, do učestalih izjava da je staljinistička era imala za posljedicu velika dostignuća i da ne bi trebalo da se kalja. Neki građani su se, u pismima novinama kao što su Pravda ili Izvestija, čak protivili posthumnoj rehabilitaciji Staljinovih žrtava, na temelju činjenice da bi to bilo i nepošteno prema prošlosti i da bi nanijelo štetu sovjetskom ugledu.

Procjena koju je 23. jula 1987. objavila Pravda, pod naslovom "Čitajući poštu", bila je i tipična i otkrivalačka. U njoj je stajalo da je partijski list primio mnogo pisama koja su izražavala zaprepašćenje antistaljinističkim obrtom u savremenim sovjetskim istorijskim djelima. Kao primjer očito preovlađujućeg stava, novina je navela čitaoca, 74-godišnjeg Vasilija Petroviča Pešketova (koji je prema tome bio 24-godišnjak u vrijeme Staljinovog najgoreg terora), koji je ponosno obznanio da je u borbu protiv nacizma pošao sa riječima "Za domovinu, za Staljina" na usnama. U nastavku je dodao: "Kako je moguće imati i najmanju sumnju u iskrenost ovih riječi?" Ovaj je stari veteran, očito konzervativnih shvatanja, zaključio svoje pismo optužujući antistaljinističku kampanju da je zasnovana na obmanama i poluistinama i upitao: "Zašto je dopušteno da se toliko obmana poja-vljuje na stranicama uglednih novinskih glasila?"

Pravdin komentar je potvrdio da je navedeno pismo izražavalo najzastupljenije gledište:

Možda veteran pretjeruje i previše uopštava? Sudeći po pošti, ne - on uopšte ne pretjeruje. Velika hrpa pisama leži na uredničkom stolu, a njihovi autori postavljaju grubo rečeno ista pitanja, ali u širem kontekstu... Kako je moguće svesti dvosmislene, heterogene, protivrječne i bitno različite pojave, dogadaje, epizode i činjenice na najmanji zajednički sadržalac i silom ih ugurati u samo jednu formu-lu - "kult ličnosti"? Kako je moguće omalovažiti industrijalizaciju zemlje, kolektivizaciju poljoprivrede, kulturnu revoluciju, Veliki otadžbinski rat i poslijeratnu obnovu nacionalne privrede i istovremeno ih tretirati kao greške, negativne pojave, zločine i kršenje socijalističke zakonitosti i lenjinističkih normi partijskog života?... A što je s našom hrabrošću, našim poletom, našom mladošću, našim pjesmama? Da li i to treba odbaciti?

Ovakve reakcije od strane nekih sovjetskih građana prema obnovljenom poricanju staljinizma, više od trideset godina nakon diktatorove smrti i poslije mnogih javnih otkrića o opsegu i okrutnosti njegovih zločina, svjedočanstvo su o njegovom stalnom prisustvu u glavama barem jednog dijela sovjetske javnosti.

Staljin je bio takođe sasvim uspješan i u inostranstvu u opravdavanju svojih metoda i postizanju odobravanja za ono što je već uradio. Donekle drukčijom terminologijom, mnogi zapadni komentatori su godinama bili skloniji da mu odaju priznanje za industrijalizaciju Rusije nego da ga osude zbog terorizma. Staljinistička era je tako bila u velikoj mjeri tumačena kao era velikih društvenih promjena, brzog napretka i temeljnog prelaska s ruralne na urbanu ekonomiju. A nešto od toga je, u određenom smislu, bilo tačno. Pod Staljinom, Sovjetski Savez je postao značajna industrijska sila. Njeno stanovništvo je odlazilo sa sela. Potpuno centralizovana uprava socijalističkog sistema je bila institucionalizovana, a sovjetska privreda je održavala relativno visoku stopu rasta. Prema zvaničnoj statistici, sovjetski nacionalni dohodak je učetvorostručen tokom prvog petogodišnjeg plana, sa godišnjom stopom rasta koja je dostizala gotovo 15 procenata. To je zahtijevalo masovnu seobu stanovništva, tako da se broj ljudi koji su živjeli u gradskim područjima udvostručio za manje od trinaest godina. Izmedu 1928. i 1940. godine, godišnja proizvodnja električne energije narasla je sa 5 milijardi na 48,3 milijarde kilovat sati; čelika sa 4,3 miliona na 18,3 miliona tona; mašinskog alata sa 2.000 na 58.400 tona; motornih vozila sa 8.000 na 145.000. Uoči rata, industrija je bila zastupljena s 84,7 procenata u sovjetskoj privredi. Čak i ako se pretje-rivalo u zvaničnim izvještajima, to su bila nesporno značajna dosti-gnuća.

Ekonomski zamah ranih Staljinovih godina objašnjava donekle iznenađenost priličnog broja ljudi na zapadu žestinom sovjetske anti-staljinističke kampanje koja je izbila na površinu tako dramatično samo tri godine poslije tiraninove smrti. Ta kampanja je gurnula u prvi plan prigušene frustracije, neraščišćene račune, bezgraničnu ljudsku patnju i besmisleno prolivanje krvi, što je sve bilo nedodirljiva cijena Staljinovog "uspjeha". Čuveni Hruščovljev govor iz 1956, a onda i vrlo iscrpna dokumentacija koju je obezbijedio drugi talas antistalji-nističkih govora na Dvadesetdrugom kongresu partije iz 1961, predstavljali su ošamućujuću optužnicu društvene cijene staljinisti-čkog iskustva.

Još je pogubnija činjenica da se - uprkos početnom tempu sovjetske industrijalizacije -društvena cijena Staljinove ere jednostavno ne može opravdati tvrdnjom da je sovjetski model društveno-ekonomskih promjena i modernizacije ostvario više stope razvoja nego što je to bio slučaj drugdje. Ostavljajući po strani moralnu nedoličnost svake takve računice, tvrdnja ne stoji činjenički. Pod pretpostavkom da su unakrsna poređenja među nacijama moguća, očigledno je, na primjer, da je Japan postigao više, i poslije Mejđi obnove tokom devetnaestog vijeka i poslije Drugog svjetskog rata, ali bez iznuđivanja sličnog ljudskog danka. Slično tome, ukupni rezultat italijanske modernizacije u ovom vijeku - a Italija i Rusija su imali uglavnom slične društveno-ekonomske indekse početkom vijeka - znatno je bolji. Kao posljednje, ali ne manje važno, caristička Rusija je održavala višu stopu rasta od 1890. do 1914. godine nego što je Staljin ostvario sa tako nevjerovatnom cijenom u ljudskim životima.

Ne iznenađuje da su skorašnji sovjetski lideri - čak i Mihail Gorbačov - pokušali da opravdaju društvenu cijenu staljinističke industrijalizacije i kolektivizacije kao imperativ nametnut usponom Hitlera u Njemačkoj. "Industrijalizacija tokom dvadesetih i tridesetih je stvarno bila veoma teško iskušenje", pisao je aktuelni sovjetski lider u svojoj knjizi Perestrojka. "Ali hajde sada, sa dovoljne vremenske udaljenosti, da pokušamo da odgovorimo na pitanje: Je li to bilo neophodno? Da li bi ovako golema zemlja poput naše opstala u dvadesetom vijeku da nije postala industrijski razvijena država? Postojao je još jedan razlog zbog kog je vrlo brzo postalo jasno da smo morali da ubrzamo industrijalizaciju. Još 1933. opasnost od fašizma je počela brzo da se uvećava. A gdje bi danas svijet bio da Sovjetski Savez nije stao na put Hitlerovoj ratnoj mašini? Naš narod je potukao fašizam zahvaljujući snazi koju je stvorio u dvadesetim i tridesetim godinama. Da se tada nijesmo industrijalizovali, bili bismo razoružani pred fašizmom."

Ali odluka da se protrese sovjetsko društvo nije bila donesena 1933. već 1928. godine, kada se prijetnja od militarizovane Njemačke još nije bila ukazala na horizontu, kada je Staljin ozbiljno upozoravao na "ratnu opasnost" iz Britanije i kada se Moskva obavezala na aktivnu vojnu i političku saradnju tajnim sporazumom sa Njemačkom. Zapravo, još u ljeto 1932. godine, Staljin je javno umirio Njemce - preko veoma reklamiranog intervjua s Emilom Ludvigom, koji je dobio veliki publicitet i u sovjetskoj štampi - da Sovjetski Savez nije bio spreman da zaštiti poljske granice od njemačkih aspiracija.

Očigledno, nije pretjerano reći da nikad ranije nije bila iznuđena tolika ljudska žrtva za relativno tako malu društvenu korist. Kao što je Sajril Blek, istoričar sa Prinstona, naveo u zaključku svog djela naslovljenog Sovjetsko društvo: Uporedniprikaz, koji je bio sveobu-hvatna procjena sovjetskog procesa modernizacije:

Gledano u rasponu od pedeset godina, uporedno razvrstavanje SSSR-a prema složenim privrednim i društvenim pokazateljima po glavi stanovnika po svoj prilici se nije značajnije promijenilo. Koliko nam dosta ograničeni dostupni dokazi dopuštaju da prosudimo, SSSR niti je dostigao niti nadmašio bilo koju zemlju po glavi stanovnika od 1917. godine... a devetnaest ili dvadeset zemalja koje su na višem stupnju nego Rusija danas u tom pogledu su takođe bile uspješnije i 1900. i 1919. godine.

Pa ipak se na Zapadu istrajavalo na tvrdnji čak i u pedesetim i šezdesetim godinama da je staljinizam imao istorijski ambivalentan razvoj, u kom su dobre strane nadmašivale one loše. Nijesu samo zapadnjačke komunističke partije imale problema da se slože sa pravom prirodom staljinističke istorije. Na određen način, njihova neugodna situacija je bila razumljiva. Staljinizam je predstavljao jedini živi primjer "socijalizma" koji je izgradila komunistička partija na vlasti. Uz to, određen sovjetski nadzor nad tim partijama nije im pružao mnogo izbora po tom pitanju. Indikativno je da je za misao dvadesetog vijeka privlačnost Staljinovog eksperimenta socijalnog inžinjeringa ležala u činjenici da je većina zapadnih studenata bila pod uticajem gledišta - koje je zastupao, na primjer, najčitaniji i najnavođeniji istoričar Isak Dojčer - da je staljinizam bio forma istorijske nužnosti, stvorene prijekom potrebom brze, politički nametnute industrijalizacije veoma zaostalom društvu.

Otkrića kojima je kumovao Hruščov mnogo su doprinijela da se unište ovakvi izgledi na budućnost, a posljednji ekser u mrtvački kovčeg mita o "istorijski pozitivnom" Staljinu zakucao je Arhipelag Gulag Aleksandra Solženjicina. Čak su i zapadnjačke komunističke partije uvidjele da je staljinizam bio izlišan istorijski zločin pa je za njih postao mjerilo savremene političke odgovornosti. Italijanska komunisticka partija je najdalje otišla u javnom žigosanju ove faze sovjetske istorije, ali su se potresne posljedice tih otkrića takođe osjetile u najširim krugovima marksizmu sklonih zapadnoevropskih intelektualaca. Staljinizam će tako biti shvaćen kao monstruozna greška komunističkog iskustva, stranputica zbog koje treba žaliti i koju bi trebalo preduprijediti.

Ali korijeni pogubnog Staljinovog nasljeđa sežu do Lenjina - do njegovog dvogubog nasljeđa dogmatske partije i terorističke tajne policije. Staljinova birokratska neman je izgrađena na temelju vodeće partije kojoj sve mora biti potčinjeno. Kad jednom ta partija preduzme obnovu društva, moć države mora da raste i da se širi. Staljinovo lično nasljeđe se sastojalo u veličanju nasilja koje država organizuje protiv vlastitog društva, pojavi policijske države koja guši društvenu kreativnost, uništavanju u zametku bilo kakvog javnog izražavanja duhovnog novatorstva, stvaranju sistema hijerarhijskih privilegija, podvrgavanju svega centralizovanom političkom nadzoru. Dobar dio tog nasljeđa se održao i poslije Staljina, nadživjevši čak i snažne napade koje je preduzeo Hruščov. Prema tome to nije poslužilo samo da se diskredituje sovjetski model širom svijeta, već je takođe omogućilo, poslije Hruščova, narednih dvadeset godina političke i društvene stagnacije pod Leonidom Brežnjevom.

Stagnirajući staljinizam

Ambivalentan odnos mnogih prosječnih sovjetskih građana prema pokušajima destaljinizacije objašnjava zašto se Brežnjevljeva era održala tako dugo i zašto je poprimila oblike kakve jeste. Premda je otpočeo kao modernizujući režim, pokušavajući da uvede racionalnost u Hruščovljeve burne reforme, Brežnjevljev režim je ubrzo postao ekvivalent kvazi-staljinističke restauracije. Osnovne crte staljinističkog sistema, naročito njegovi centralizovani i gušeći nadzori, njegova povlašćena nomenklatura i prevlast državne birokratije, bili su ovjekovječeni - ali u ambijentu postepenog širenja društvenog, ekonomskog, pa čak i političkog propadanja. Jedino je Staljinov masovni teror ustupio mjesto prefinjenijoj ali još uvijek despotskoj primjeni političke prinude, uglavnom zato što je vladajuća elita naučila kroz gorko iskustvo da teror ima vlastitu dinamiku, koja može da uništi čak i svoje pokrovitelje.

Staljinizam se tako produžio na još jedan kvartal ovoga vijeka, ali bez društvene promjene podstaknute od strane države odozgo i bez masovnih ispoljenja terora. Staljinizam je zapravo obilježio dvije trećine sovjetske komunističke ere, ostavljajući neizbrisiv trag na ono što je komunizam trebalo da znači istorijski. Ali staljinistički sistem nije opstao samo zato što su Brežnjev i njegovi najbliži drugovi iz njega izvukli korist i ostali mu privrženi. On je preživio zato što je postao golema struktura unakrsnih privilegija, nadzora, nagrada i skrivenih interesa. On je preživio i zato što novourbanizovane sovjetske mase nijesu mogle da smisle bilo kakvu drugu alternativu, budući da im je pola vijeka ulivana u glavu predstava o tome da njihovo iskustvo predstavlja za njih divovski korak naprijed.

Što je najvažnije, staljinizam je i opstao i stagnirao zato što je bio politički sistem bez stvarnog političkog života u sebi. Kao što je sovjetski istoričar Leonid Batkin pisao, u časopisu Njedjelja, br. 26 iz 1988. godine, tokom javnih rasprava koje su možda izbile kao reakcija na staljinističko nasljeđe, ... politika je nestala iz života našeg društva još krajem dvadesetih... Politika je nestala kao specifična savremena sfera ljudske aktivnosti gdje se razlike u društvenom položaju i interesima grupa javno pokazuju i sukobljavaju jedna s drugom, gdje postoji neposredna javna utakmica u borbi za pozicije, gdje se traga za metodama koje će ih dovesti do nekog dinamičnog kompromisa. Politika je nestala - i tako je sve postalo "političko". (kurziv je prenesen iz originala)

Društvo je u cjelosti bilo politizirano od vrha do dna, ali je stvarna politika bila ograničena jedino na sami vrh. Sistem je pri tom bio zaštićen od izazova promjena ali je stagnacija bila neminovna cijena prinudnog samoodržavanja sistema.

tu stagnaciju se nije moglo vječno oglušivati. Već pri kraju Brežnjevljeve ere, osjećaj nelagodnosti se pojavio unutar dijela najviše sovjetske elite. Javila se svijest o propadanju, ideološkoj truleži, o kulturnoj jalovosti. Ona je počela da prožima ne samo intelektualne krugove već takođe da inficira neke pripadnike političke elite. Ta elita je postajala sve svjesnija narastajućih razlika izmedu zaostajućeg Sovjetskog Saveza i njegovog unaprijed odabranog suparnika, Sjedinjenih Država. Po riječima već navedenog istoričara, "dok je Staljinov sistem uništavao na milione ljudi, ljudi poput Bora, Vinera, Votsona i Krika su stvarali. Dok je

Brežnjevljev sistem svodio našu zemlju na državu osrednjaštva, svijet je razvijao lasere i personalne kompjutere i bio svjedok eksplozije postindustrijske revolucije."

Istorijski pesimizam što se razvijao unutar sovjetske elite bio je u oštroj suprotnosti s oholim optimizmom Hruščovljeve ere. Samo dvije decenije ranije, počev od 1958. godine, prvi sekretar Nikita Hruščov je krenuo javno da tvrdi da će Sovjetski Savez uskoro "sahraniti" Ameriku u ekonomskom nadmetanju. Vjerovatno opijen javnim reakcijama na trijumfalno slanje sovjetskog Sputnjika u svemir, pretekavši kosmički program Sjedinjenih Država, i oslanjajući se na zvaničnu sovjetsku statistiku u vezi sa predviđenim stopama rasta, sovjetski lider je izjavljivao u više navrata da će do početka sedamdesetih godina "SSSR zauzeti prvo mjesto u svijetu" po privre-dnom prinosu i da će to "obezbijediti našem narodu najveći životni standard na svijetu."

Da stvari budu još zamršenije, ova javna hvalisanja se nijesu mogla pripisati isključivo ličnom načinu mišljenja sovjetskih vođa zato što su ona ozvaničena u ideološkom programu vladajuće Komunisticke partije koji je usvojen 1961. godine. Drugim riječima, predviđanja koja slijede su postala integralni dio navodnog naučnog i nepogrješivog marksističko-lenjinističkog učenja: "U tekućoj deceniji - 1961-1970 - Sovjetski Savez, čim stvori materijalno-tehničku osnovu za komuni-zam, nadmašiće u proizvodnji po glavi stanovnika najmoćniju i naj-bogatiju kapitalističku zemlju - Sjedinjene Države."

Kao da ovo nije bilo dovoljno, partijski program je nastavio s objavom da će u narednoj deceniji "izobilje materijalnog i kulturnog bogatstva biti obezbijeđeno cijelom stanovništvu... Pa će tako u suštini komunističko društvo biti izgrađeno u SSSR-u." Ulaskom u stadijum autentičnog komunizma biće obilježen konačan istorijski trijumf sovjetskog sistema. Sovjetsko društvo će biti bogatije od američkog, njegova ekonomija produktivnija, a "veličanstveno zdanje komunizma" će omogućiti primjenu "načela raspodjele prema potrebama."

U stvarnosti, do sredine šezdesetih ovo hvalisanje je već bilo samo maska za mučnu stvarnost sve veće stagnacije. Možda je neko vrijeme Brežnjev još imao razloga da održava potmulu nadu da će možda premostiti jaz. Do 1970, sovjetska privreda je dostigla više od polovine obima privrede Sjedinjenih Država, još uvjek je nekako brže napre-dovala i imala značajnu prednost nad svakim drugim suparnikom.

To je iznosilo 15,3 procenata svjetskog bruto nacionalnog proizvoda (BNP), dok su Sjedinjene Države stajale na 27,3 procenata. Ali tokom sedamdesetih godina, sovjetska stopa rasta je izgubila zamah, a privreda je atrofirala. Do 1985. godine, sovjetski BNP je pao na 14,7 procenata, dok je Sjedinjenih Država porastao na 28,5 procenata. Što je još gore, krajem osamdesetih, Sovjetski Savez nije više zauzimao nesporno drugo mjesto u svjetskom ekonomskom poretku. Zemlju koja je smatrala da joj je suđeno da postane vodeća svjetska ekonomska sila do početka sedamdesetih godina pretekao je Japan, čija privreda ne samo da je brže rasla od sovjetske, već je bila takođe tehnološki daleko naprednija.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane