Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Magazin Tabloid istražuje

Bankrot NATO alijanse: članice severnoatlanskog saveza ne mogu više da plaćaju američke ratove

KAPITULACIJA PAKTA

NATO pakt nije spreman za rat. Članice NATO pakta doslovno „pucaju praznom puškom", a američka vojna logistika usmerena na režim u Ukrajini, ne predstavljaju nikakvu pomoć Evropi u eventualnom sukobu sa Rusijom. Takav NATO savez ostao je samo kao instrument američke vojne provokacije pred granicama Ruske federacije. Evropske vlade, članice takozvanog evroatlanskog saveza (NATO), od početka ratnih dejstava u Ukrajini, vode međusobno pravi podzemni vojno-diplomatski rata oko daljeg načina finansiranja ove vojno političke hidre. Evropske članice NATO ne mogu više da finansiraju vojne programe, a veći deo tih „programa" nijednoj od članica uglavnom nikada i nije bio potreban osim Velikoj Britaniji koja je uvek „gurala prst u oko" Rusiji, istovremeno huškajući zapadnoevropske države na sukob sa njom. Najnoviji talas duboke ekonomske i društvene krize u zapadnoevropskim zemljama, doveo je NATO savez na poslednje mesto prioriteta. Novca za NATO savez biće sve manje. Bankrot ove nadnacionalne, globalističke nemani, neizbežan je.

Nikola Vlahović

Poslednji Austrougarski car Karlo I. (1887-1922) bio je izložen poruzi od strane svojih podanika zato što ih šalje u dugoročne ratove koje će izgubiti zbog nedostatka hrane za vojsku. Zato su mu spevali pesmu: „Care Karlo i carica Zita, što ratuješ kada nemaš žita!".

Nešto slično bi i danas, u trećoj deceniji trećeg milenijuma moglo da se speva, NATO paktu i evroatlanskim „carevima" koji već sada nemaju novca da izdržavaju jedan megalomanski sistem, nastao kao neobjašnjiv fenomen rusofobije. Evo i dokaza u vezi sa tim.

Na sastanku takozvanog severnoatlantskog pakta (14. decembra prošle, 2021.), „saveznici" su se dogovorili da civilni i vojni budžet NATO za 2022. godinu bude postavljen na 289,1 milion evra , a vojni na 1,56 milijardi eura. Samo dva meseca od početka rata u Ukrajini, ispostavilo se da tog novca nema, ili, ako ga zemlje članice budu dale, biće to novi udarac na već ugrožen standard u Evropskoj uniji.

Duboka ekonomska, vojna, politička, pa i ukupna društvena kriza koja svakodnevno davi savremenu Evropu, zakucala je i na vrata NATO pakta koji je u decenijama nakon Drugog svetskog rata navodno bio „brana od ruskog uticaja".

U trenutku dok rat u Ukrajini može da preraste u globalni sukob, ova alijansa nema ni finansijska sredstva ni vojno-tehničke potencijale, da izvede „misiju" kao što je, na primer, bila okupaciona operacija u Libiji. Na Zapadu nepopularne i široj javnosti nedostupne informacije iz sedišta NATO pakta, jasno govore da „savez" ne može ni pod kakvim okolnostima da obezbedi ni svoju antiraketnu odbranu ni odbranu od sajber napada.

I tu je početak i kraj svih dilema oko toga, da li je NATO nekome važan ili ne. Kao produžena ruka američke vojne provokacije, kao „strašilo" pred granicama Rusije, bio je jedan od uzrok rata koji traje u Ukrajini. Ali, ne i kao vojna sila koja je navodno pretnja Rusiji. Jer, niti je savremena Rusija ikada imala vojne pretenzije prema Evropskoj uniju i Evropi u celini, niti je NATO pakt bi te snage da bude „rimska legija" koja čuva Zapad od „zlog" Istoka.

Da bi bilo jasnije kad je onaj „stari" NATO savez stavljen pred granice Rusije sa isključivom idejom da bude provokacija Rusiji kao svetskoj velesili, treba podsetiti na govor bivšeg američkog predsednika Bila Klintona, održanog u januaru mesecu 1997. godine, pred članovima američkog Senata, gde je, pod komandom državne sekretarke Medlin Olbrajt (koja je i pisala i „redigovala" taj govor), rekao da će izgraditi besprekornu Evropu do ruske granice širenjem Severnoatlantskog saveza (NATO) na srednju i istočnu Europu.

Klinton je prvi put predložio širenje NATO pakta još 1994. godine i na pritisak Medlin Olbrajt i čitave grupe ocvalih hladnoratovskih lešinara, pokrenuo tu ideju tokom predizborne kampanje 1996. godine, uglavnom kao pokušaj pridobijanja glasova emigranata iz srednje i istočne Evrope.

Dok je amereička administracija planirala izlazak NATO pakta na ruske granice, najviši vojni funkcioneri SAD i neki članovi Kongresa bili su javno protiv tog širenja. Uzalud su generali Pentagona bili protiv toga da se potpiše akt o izdvajanju milijardi dolara za proširenje NATO pakta, uzalud su opominjali da će, bez velike javne rasprave, građani SAD platiti skupu i opasnu akciju širenja jedne nadnacionalne vojno političke mašinerije.

Brojna su svedočanstva u američkim medijima o tome. Govorilo se još u to vreme, među trezvenim članovima Kongresa i Senata o ogromnim vojnim troškovima za NATO pakt koji Americi nisu bili potrebni, ali jesu jednoj zločinačkoj družini, žednoj krvi i rata, na čijem čelu je stajao bivši državni sekretar Bžežinski i tada aktuelna državna sekretarka Medlin Olbrajt.

Danas, u neizvesnu jesen i pred još neizvesniju zimu 2022. godine, dakle, 25 godina nakon ove kobne odluke, posledice širenja NATO na granice Rusije, dovele su taj „savez" pred vrata bankrota. Minimalne procene godišnjih troškova NATO saveza i sistema evropske odbrane u ovom trenutku kreću se i do 125 milijardi dolara.

Najveći deo tih troškova, što u novcu što u vojno-tehničkom potencijalu, logistici, obaveštajnoj mreži, pa i u održavanju zapadnoevropskih režima lojalnih anglo američkoj vojnoj imperiji, plaćaju poreznici u SAD. A, kao što je poznato, taj teret je sve veći, poslednjih godina postao je i nepodnošljiv, 50 miliona Amerikanaca je u dubokom siromaštvu, a samo dva procenta super-bogatih i tek nekoliko ultra-milijardera, drže pod kontrolom sudbinu 350 građana ove posrnule velesile.

Sve ovo jasno govori da NATO pakt više nema potencijala da opstane pod okolnostiam opšte krize u Evropi, a posebno, pod okolnostima galopirajuće inflacije i dramatične društveno ekonomske krize u SAD. Još jasnije o tome govori bivši britanski vojni obaveštajac visokog ranga, Daniel Korski, koji je javno kazao da evropska ekonomska kriza i budžetska kriza SAD ugrožavaju sve njihove vojne planove „jer su zemlje prinuđene da smanjuju budžete da bi preživele i to bez obzira na potrebu vojne spremnosti."

Prethodna vlada SAD (Tramp) izradila je Studiju troškova NATO zemalja ilustrujući problem činjenicama. Kad se sabrao broj zemalja NATO pakta, količina i vrsta infrastrukturnih sredstava potrebnih za brzu reakciju snaga NATO pakta, količina i kvalitet vojne opreme koju će te zemlje kupiti, broj NATO borbenih krila i divizija kopnene vojske namenjene „proširenju" te postavilo pitanje, hoće li te NATO snage biti raspoređene u novim državama članicama ili će delovati iz baza u sadašnjim zemljama NATO, zaključeno je da Amerika ne treba da učestvuje u tome.

Nađen je i kompromis sa ratnim huškačima i „jastrebovima", pa je vlada SAD odlučila da troškove za NATO svede na minimum i pozvala evropske članice saveza da plate iz svojih budžeta za svoju odbranu. I to je bila okosnica Trampove ideje da se Amerika vrati sebi i svojim problemima. Uloga takozvanogsevernoatlantskog saveza je danas u 2022. godini sve slabija, ne samo zbog ekonomske krize u Evropi, nego i zbog toga što evropske vlade već godinama ne uspevaju da uvere svoje građane da je važno obezbediti sredstva za odbranu.

Nik Vitni, bivši šef agencije za odbranu Evropske unije, pisao je u vezi sa ovim u jednom internom izveštaju da je nije reč toliko o manjku sredstava, koliko o tome da se ta sredstva gube (u megalomanskoj, preskupoj, tromoj i nefunkcionalnoj administraciji). Naime, sve članice Evropske unije danas troše preko 200 milijardi evra za vojsku i odbranu, a nemaju ni izbliza efikasne armije kako se predstavlja ponekad. Dakle, EU troši isto koliko i Kina, pa čak i tri puta više od Rusije (ruski troškovi idu u vojno naučni potencijal i supermoderna naoružanja).

Nasuprot nasilju i samovolji, te zločinačkim ambicijama Džozefa Bajdena, hladoratovskog vampira, deo evropskih političkih elita iz Evrope traži suverenitet za svoje zemlje. Kako političku tako i vojnu slobodu od američkog hegemonizma. Sa ratom u Ukrajini sve češći su i apeli za stvaranje jedinstvenih i efikasnih evropskih oružanih snaga. Sa druge strane američka propaganda tvrdi da Evropljani mogu sebi da obezbede šire socijalne programe koji svojim građanima stvaraju udoban život delimično i zato što troše mnogo manje na vojsku, znajući da žive pod sigurnosnim pokrivačem Sjedinjenih Država.

Naime, američki vojni trošak iznosi 72 posto ukupne potrošnje svih 28 zemalja evroatlanskog saveza. Ipak, samo u jednoj ranijoj godini, evropske članice NATO pakta potrošile su ukupno 262 milijarde dolara na odbranu.

U 2020. godini, na primer, potrošile su preko 320 milijardi dolara. Dubljom analizom, ispostaviće se da je reč o megalomanskim izvoznim poslovima vojne industrije, od koje profitiraju desetak privatnih multinacionalnih kompanija, i tog novca u budžetskom opticaju na terenu EU jednostavno nema!

Posebno ga nema za plaćanje NATO pakta koji više ne predstavlja čak ni „propagandnu snagu evropske odbrane", nego nešto sasvim suprotno: NATO pakt je postao pretnja samo Evropi i postao je „strašilo" u sred evropske kuće, sa kojim evropske vlade na znaju šta da rade. Rat u Ukrajini, rečito govori da je ova vojno politička alijansa običan američki kurir na zaraćenim prostorima.

Kad je bivši američki predsednik Donald Tramp i zvanično pozvao članice NATO pakta da konačno moraju da daju „svoj pošteni udeo i ispune svoje finansijske obveze", jer ne plaćaju ono što bi trebale plaćati za svoju odbranu, pokazalo se da NATO ima budžet jedva dovoljan za pokrivanje zajedničkih civilnih i vojnih troškova, da Sjedinjene Države plaćaju i do 30 odsto svih troškova, a nemaju nijednog neprijatelja u Evropi, kako na Istoku tog kontinenta tako ni na Zapadu. Prema formuli koja se temelji na nacionalnom dohotku, niko od NATO saveznika u ovom trenutku (oktobar 2022) ne ispunjava svoje finansijske obaveze, a većina njih u budžetima i nema sredstava za anglo-američke imperijalne apetite, koje bi da namiruju preko evropskih poreskih obveznika i NATO pakta kao vojno-političkog monstruma koji računa na beskrajno finansiranje EU.

Do kraja 2022. godine, generalni sekretar NATO pakta Jens Stoltenberg, odlazi na mesto prvog čoveka Centralne banke Norveške, što znači i na čelo najvećeg socijalnog fonda na svetu, nastalog od izdašnog finansiranja naftne industrije ove zemlje. Zločinačko krilo američke politike računa na novu ulogu Stoltenberga i novac koji bi iz norveških fondova mogao da se usmeri na dalje finansiranje NATO pakta. Ali, čak ni ta akcija, ukoliko se ispostavi da funkcioniše, neće pomoći bankrotu evroatlanske alijanse. Trenutno, NATO pakt nema novca za izgradnju novih komunikacijskih i informacijskih sistema, novih cevovoda za gorivo, radara i navigacijskih instrumenata, raketnih lokacija u državama članicama, nabavku novog, supermodernog oružja, i slično.

Čak je i Poljska svojevremeno objavila svoju opsežnu studiju o ceni članstva u „savezu". Autori te studije izračunali su da bi Poljska u samom startu trebala da potroši milijardu i po dolara na postizanje kompatibilnosti sa snagama NATO, i još oko 10 (deset) milijardi dolara na modernizaciju svojih oružanih snaga. Autori studije preporučili su političarima u Poljskoj da je ovakav trošak „sulud" i da od njega odustanu. Na žalost, dogodilo se suprotno. A troškovi od 1999. (od kad je ušla u članstvo) do danas, izvadili su najmanje trideset milijardi dolara iz džepa građana ove zemlje. Zašto, u ime čega i koga, pitali su se samo retki, slobodoumni ljudi i jedan manji deo poljske intelektualne elite.

Amerika i Velika Britanija mislili su drukčije. Ulaganje u širenje rusofobije, u otvorenu mržnju prema svakoj Rusiji, bogatoj, siromašnoj, demokratskoj, autokratskoj, svejedno, postao je prioritet svih prioriteta. Tako je 1997. glavnim kandidatima za članstvo u NATO, Češkoj Republici, Mađarskoj i Poljskoj, dodeljeno 60 miliona dolara bespovratnih sredstava, a zapravo je vojno finansirano njihovo dugoročno učešće u plaćeničkim misijama širom sveta.

Američki Kongres je desetak godina kasnije takođe dodelio ovim i drugim zemljama bivšeg „Varšavskog ugovora", preko 250 miliona dolara u okviru Srednjoevropskog programa zajmova za odbranu. Taj kredit one i dalje vraćaju. Sav taj novac iz američkog budžeta, obezbeđen je pod stavkom „Pripreme za proširenje NATO saveza" a tadašnji kandidati, danas članovi NATO, dobili su i specijalno uputstvo da novac troše na kupovinu oružja kroz program Excess Defense Article (EDA).

Sve do dolaska Donalda Trampa na mesto predsednika SAD su godišnje trošile minimum 30 miliona dolara na subvencije i „tekuće troškove" evropskih „saveznica". To je privremeno ukinuto tokom njegovog mandata, ali je vlada Džozefa Bajdena nastavila sa starom praksom, a početkom rata u Ukrajini, iz Federalnih rezervi, sveže odštampani dolari krenuli su na finansiranje režima u Kijevu. NATO pakt je u poređenju sa izdašnim plaćanjem ukrajinskog režima, postao obično američko „siroče", koje je prvi ruski vojni udar u rano proleće ove 2022. godine, praktično „oduvao" kao faktor krize.

Danas, desetak meseci kasnije, rat vode, na različite načine dve najveće sile sveta. Ukoliko se zaustavi pregovorima, za pregovaračkim stolom neće biti NATO pakta. Ukoliko se nastavi još nekoliko godina, NATO pakt neće u ovom „formatu" dočekati kraj tog rata. Ili, još realnije, kao vojna alijansa prestaće da postoji.

Dana 3. oktobra ove godine, predsednik Bugarske Rumen Radev odbio je da potpiše celokupan tekst deklaracije devet zemalja Istočne Evrope zbog člana u kome se daje podrška ulasku Ukrajine u NATO. Dokument su, dan ranije, 2. Oktobra 2022., potpisali predsednici Rumunije, Češke, Estonije, Letonije, Litvanije, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Slovačke i Poljske. Ali, Rumen Radev nije bio saglasan sa celokupnim tekstom deklaracije, koji su usvojile neke zemlje Istočne Evrope na temu članstva Ukrajine u NATO. Iako je Bugarska potpisala deklaraciju o budućem članstvu Ukrajine na NATO samitu u Bukureštu 2008. godine, to se tada dešavalo u sasvim drugačijoj bezbednosnoj situaciji.

Razlog ovakvom aktu bugarskog predsednika bio je vrlo jasan. Novac koji ova, najsiromašnija država Evropske unije treba da plati NATO paktu, prevazilazi i volju i moć i interese Bugarske. Ovaj primer je samo jedan od brojnih „signala" koje američki i britanski ratni huškači dobijaju od postojećih članica NATO saveza, čija je perspektiva je vrlo mračna.

Gi Verhofstat, kopredsednik Konferencije o budućnosti Evrope, ne tako davno objavio je da sve članice Evropske unije danas troše preko 200 milijardi evra za vojsku i odbranu, manje više koliko i Kina, odnosno tri puta više od Rusije, a da ni izbliza nemaju dovoljno naoružane, brojne i efikasne armije. Tom prilikom je upozorio na sledeće činjenice: „Trošimo trećinu novca koju izdvajaju SAD za odbranu a učestvujemo u manje od dva odsto operativnih akcija u poređenju sa Amerikancima.

To je posledica naših 27 vojski koje upotrebljavaju preko sto različitih sistema naoružavanja i nisu povezane u jedinstven sistem". Verhofstat je, prevedeno na razuman jezik, govorio ono što se u žargonu briselskih kuloara, zove „mrtva vojska". Ili, „zamrznuta armada". Jer, kao što je poznato, nacionalne armije zapadnoevropskih zemalja su podređene politici SAD, a njima komanduje centrala NATO pakta u Briselu. Sa druge strane, NATO pakt troši dodatno novac iz nacionalnih budžeta za odbranu. Praktično, svaka zemlja članica plaća dve vojske. Onu nacionalnu i onu „nadnacionalnu" koja komanduje, upravlja sistemima, troši koliko joj treba i utiče na političke procese u zemljama članicama.

Gi Verhofstat govori i o još jednoj značajnoj činjenici: „Nijedna vojska EU bez pomoći SAD danas ne bi bila u stanju da drži front pred hipotetičkim napadom Rusije. Francuska ima 300 tenkova, Nemačka 350, Italija i Španija manje od 200. Polovina pomenutih oklopnih borbenih sredstava nije funkcionalna. Takođe, kada saberemo sve operativne vojnike u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji i Španiji jedva dobacujemo do pola miliona."

Rat u Ukrajini je pokazao da svaka vojska da bi bila operativna i efikasna na terenu mora da ima barem četiri suštinski važna rekvizita: globalni sistem satelitskog nadgledanja terena, visokotehnološke elektronske aparate za špijunažu i registrovanja neprijateljskih komunikacija, zaštićeni sistem komunikacija između jedinica na terenu i sa centralnom komandom i obaveštajne službe na svim nivoima. Evropska unija nema i neće moći da ima na srednji rok satelitske sisteme za nadgledanje, a bez toga, bilo koja vojna formacija je „slepa" i „gluva", što će reći lak plen protivničkih armija. Dakle, bilo koji pokušaj stvaranja zajedničkih vojnih formacija nije moguć bez oslanjanja na američki satelitski sistem, barem na srednji rok, sve dok EU ne bude izgradila sopstveni. A, to je pod „kišobranom" glavnog potrošača, NATO pakta, tako reći nemoguće.

Jedan od gorućih problema, osim izvesnog bankrota sa kojim se NATO suočava, svakako je i komandni lanac, odnosno ko će biti taj ko će odlučivati o upotrebi vojske EU, o objavi rata ili ulasku u rat vojnih snaga Unije. Evropska komisija nema ni ovlašćenja a ni politički uticaj da preuzme tu ulogu. Evropski savet (šefovi vlada i država) sa aktuelnim sistemom glasanja koji zahteva jednoglasnost bio bi u permanentnoj paralizi s obzirom na to da je teško pomiriti interese pribaltičkih republika, Kipra, Portugala i Irske, oko svakodnevnih pitanja a kamoli oko dramatičnih. Ustav svake NATO države (ili većine njih) kao i većeg dela članica EU, predviđa izjašnjavanje nacionalnih parlamenata o svim pitanjima koji se tiču rata ili vojnih intervencija.

Ovakva konfuzija i paraliza svih komandnih lanaca, nastala je takođe zbog prisustva NATO pakta i anglo američke žudnje za „konačnim obračunom" sa Rusijom. Oba ova razloga su danas karcinom koji ubrzano ubija Evropsku uniju pa i čitav evropski kontinent. Protivlek ovoj pošasti je otpor NATO paktu kao siledžijskoj alijansi, potrebnoj jedino vladi u Vašingtonu i njenom sufleru, britanskim obaveštajnim službama.

A 1.

Idealan scenario: bez NATO pakta

U toku je planetarna trka u naoružanju. Prvi put je potrošeno u jednoj godini više od dve hiljade milijardi dolara za naoružanje u svetu. Nova strategija evropskih država u sadašnjoj situaciji, već je vidljiva: nema novca za NATO, nema novca za „nove vojne doktrine", nema novca ni za energente, a neće ga biti ni za distribuciju, pa ni proizvodnju hrane kao do sada.

Žak Atali, savetnik francuskog predsednika Emanuela Makrona, pobunio se protiv novog talasa naoružanja, rekavši da EU ne sme da ponovi greške iz prošlosti kada su režimi sa osvajačkim ambicijama ubrzano naoružavali svoje armije. Mislio je na Nemačku i u vezi sa njom rekao: „Nemačka je veoma moćna i nezavisna u odnosu na bilo koju drugu zemlju ali je Nemačka pod totalnom kontrolom Amerikanaca. Idealan scenario Nemačka je da bude u potpunosti integrisana u Evropu, posebno kroz sistem odbrane baziran na pozitivnom iskustvu Erbasa čiji su nosioci Francuska, Nemačka i Italija. To bi bio ekstremno pozitivan scenario za Evropu".

Atali nije pominjao NATO savez. Nemačka, Francuska, Italija...Ali bez NATO i Amerike. Bankrot NATO je siguran, a pad ovakve Amerike, neizbežan. Neka nova i bolja Amerika, kooperativna i razumna, preko je potrebna i svojim građanima i celom svetu. Ovakva kakva je danas, predstavlja opasnost i za sebe i za ceo svet.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane