Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Otimanje

Bekstvo stranih kompanija iz Vučićevog zverinjaka sa darovima države Srbije

DOŠLI PRAZNI, OTIŠLI PUNI

Preko hiljadu i po stranih preduzeća i kompanija u Srbiji, dobilo je za deset godina oko pola milijarde evra na poklon, u vidu navodnih subvencija za zapošljavanje domaćih radnika, od režima Aleksandra Vučića, što „na ruke", što preko domaćih i stranih računa. I ta računica važi ako se računa da je svaka od tih kompanija zapošljavala samo po 50 radnika i ako je subvencija iznosila 9.000 evra po zaposlenom. A, kako je javnosti dobro poznato, većina njih je zapošljavala znatno više privremenih i povremenih radnika, a subvencije su se u mnogim slučajevima kretale i do 140.000 evra po zaposlenom (koliko je dobio nemački „Henkel"), pa se može sa sigurnošću reći da je realan raspon ove nezapamćene pljačke budžeta, veći od tri milijarde evra za deset godina Vučićevog „milosrđa" koje je delio derući kožu građana Srbije. No, uprkos svemu tome, već duže vremena traje bekstvo stranih preduzetnika iz Vučićevog političko-kriminalnog dvorišta. Mnogi su desetostruko smanjili proizvodnju, ali većina sasvim sigurno odlazi u neke sigurnije države. Profit i subvencije koje su dobili a nisu ih dali u predviđene svrhe, niko od njih nije vratio. Niti im je ko to tražio. Dar se ne vraća darodavcu. Uvredio bi se.

Nikola Vlahović

Oko podne, 8. septembra ove 2022. godine, odlazeći srpski diktator otvorio je još jednu u nizu privremenih objekata za promociju svoje nadprirodne moći. U pitanju je bila fabrika u Požarevcu iz „porodice" Maderson grupe (Motherson group).

Samodržac je pred okupljenima svečano položio zakletvu da će država pomoći tu investiciju sa 4,2 miliona evra subvencija, ali da za uzvrat traži da tu bude zaposleno oko 900 ljudi, te da se nada da će takve investicije uspeti da deo ljudi vrati u Srbiju iz Austrije, Italije i drugih zemalja, jer se, kako on čuje, „odliva veliki broj ljudi iz Braničevskog okruga" u pravcu Zapada.

Pohvalio se diktator kako u fabrici Maderson grupe u Smederevu već radi više od 3.000 ljudi, a u Ćupriji više od 250 ljudi i da će on lično da obezbedi još novca i investicija za Požarevac.

Drago je i strancima bilo. Kako i ne bi, velika je to para, preko 4 miliona evra, bez ikakvog povoda. Ta firma inače odlično posluje, ne treba joj nikakva subvencije. Ali, kad je predsednik toliko navalio, red je bio i da se zahvali na darovima ove plemenite države: „Uzbuđeni smo da širimo naš posao u Srbiji i ljudi iz Srbije su nam bliski srcu", rekao je predsednik korporacije Maderson Vivek Sigal.

I Požarevljani su se krstili i pitali se: kako je moguće da im građani iz budžeta daju toliki novac, da otvore svoju fabriku u kojoj će profit ostati samo njima!? Kako je moguće da im država daje skupu industrijsku struju po pet puta jeftiniju nego što je kupuje država na stranim tržištima energenata? I ko će to sve da plati? Zašto im Vučić daje tolike pare ako već posluju dobro?dajes pare ako ovi vec posluju dobro? Valjda i sami imaju težnju da se šire, da ulože u svoje poslovanje u drugim zemljama?

No, bio je to samo još jedan od onih Vučićevih preskupih cirkusa, koje on još uvek izvodi i zbog kojih mora da bude u lancima doveden na optuženičku klupu i to na javnom suđenju.

Jer, činjenice su neoborive: prema službenim podacima Agencije za privredne registre APR-a (do oktobra tekuće 2022. godine), u Srbiji je registrovano ukupno 1.301 predstavništvo stranog pravnog lica (kompanija). Najveći broj tih kompanija je iz SAD koje u Srbiji imaju čak 134 kompanije, na drugom mestu su to kompanije iz BiH, njih 107. Na trećem mestu su kompanije iz Nemačke, njih 102. Bilo ih je još oko 700, ali je „društvo počelo da se osipa". Počelo je bekstvo iz obećane „zlatne doline".

Decenija diktature Aleksandra Vučića, ostaće upamćena i po tome što je u Srbiju doveo ovakve i slične „montažne" strane kompanije, kojima je na poklon-besplatno dao čitave industrijske zone, iz budžeta im dodelio milionske subvencije, takođe besplatno ustupio kompletne infrastrukture, stavio im na raspolaganje čitave lokalne samouprave, a u pogone i fabrike gostujućeg biznisa, uselio najjeftiniju radnu snagu na evropskom kontinentu i jednu od pet najjeftinijih na svetu.

Uprkos svemu tome, nakon deset godina života i rada na račun države Srbije, nakon besomučnog čerupanja te „zlatne koke", veći deo stranih kompanija napustilo je ili se uveliko sprema da napusti Vučićev zverinjak. Jer, u tom zabranu niko više nije siguran pa ni strani lovci u mutnom, te „svete krave" toliko drage vladajućem režimu.

„Svi odoše, ostadoše samo Filip Moris, Grand kafa i Srpska napredna stranka", zavapio je zbog svega toga jedan vojvođanski proleter radikalske provinijencije, koji je, koliko do juče bio uveren da živi u zlatnom kavezu svemoćnog Aleka.

Ali, bajka je bajka, a istina je više nego gorka: sve te navodno velike investicije, „strana ulaganja", sve te silne strane fabrike koje su obećavale zapošljavanje na hiljade radnika, zapravo su sve do jedne, montažno-demontažnog tipa i sve što se nalazi u jednoj takvoj fabrici moguće je najkasnije za nedelju dana rastaviti i prebaciti na drugu lokaciju.

Sve dok im je bila poslušna ta krotka srpska radnička klasa, dok se radnička sirotinja nije dosetila da se raspita o svojim pravima, o sindikalnom udruživanju, o pravu na plaćen prevoz i obrok i slično, Vučićeve poklone bilo je nemoguće odbiti.

Ali, pojavio se niz za njih neželjenih događaja. Režim Aleksandra Vučića postao je nepoželjan i njegovim mentorima na Zapadu. Pa čak i „prijateljima" na Istoku. Cene života u Srbiji višestruko su povećane. Radnici u stranim fabrikama počeli su da traže svoja prava, da se bune protiv robovlasničkog odnosa stranih gazda prema njima, i da traže plate umesto „stipendija" od 200-300 evra. Ubrzo, zbog svega toga, počela je velika seoba te silne „montažne" industrije.

Ipak, subvencije koje su Vučićevom ličnom voljom dobijali strani preduzetnici, uglavnom mešetari, lovci na jeftina tržišta, niko od njih nije vratio, a najveći broj njih nije ih ni koristio u predviđene svrhe. Uostalom, ta obaveza nikad i nije postojala u ugovorima (a često, ni ugovora ni takvih klauzulama uopšte nije ni bilo!).

Ovo je ogorčilo i opravdano sukobilo domaće preduzetnike sa režmom Aleksandra Vučića. Čak se i domaći, tako reći „lojalni državi" srpski poslovni klub „Privrednik" preko svog predstavnika obratio javnosti iznoseći činjenicu da su strani investitori dobijali subvencije od skoro 90.000 do 100.000 evra po radnom mestu a da nijedan član tog kluba nije dobio više od 200 evra po zaposlenom.

Nije teško izračunati da je strana fabrika sa pedeset zaposlenih dobijala odmah po dolasku u Srbiju čak pet miliona evra „dobrodošlice", bez ikakve obaveze da ih upotrebi sasvim, ili da ih slučajnu državi vrati. Taj novac nikada, ni u jednom slučaju, nije reinvestiran u platni fond kompanije ili nekim čudom u razvoj lokalne saouprave, u znak zahvalnosti državi-domaćinu. Sa druge strane, sve te proizvodnje već su imale razrađena tržišta i sigurne kupce van Srbije, čisti profit i jasnu politiku: što manje ulaganja-to veći prihod.

Vučićeva ludačka kampanja da navodno privuče strane investitore, na ovaj način napravila je više stotina miliona evra i dolara štete i ozbiljno doprinela produbljivanju dužničkog ropstva sadašnjoj i narednim generacijama građana Srbije.

Sa druge strane, samouvereni diktator besramno se hvalio kako subvencioniše domaće privrednike, sa po 200 evra za zapošljavanje radnika u nekim proizvođačkim pogonima.

Jedna od stranih fabrika (švajcarski brend, proizvođač čokolade „Beri Kalebo") dobila je 120.000 evra po zaposlenom, a prebogati nemački hemijski gigant „Henkel", dobio je iz siromašnog srpskog budžeta čak 144.000 evra po zaposlenom radniku.

Ovakva brutalna pljačka, gde najsiromašnija država Evrope plaća najbogatijima za radna mesta koja će biti ili neće biti otvorena, nije zapamćena u istoriji beščašća.

U jednoj od javnosti sklonjenoj analizi Ekonomsko fakulteta u Beogradu, piše da je država na ovakve načine pomogla 296 projekata, od čega 202 inostranih investitora, a 94 domaćih, pa je učešće domaćih malo manje od trećine. Uočena razlika u dodeljenom iznosu subvencija je prema ovom istraživanju daleko veća, pa je od oko 655 miliona evra subvencija, stranim industrijalcima dato 611 miliona, a domaćim svega 44 miliona.

To istraživanje se bavilo periodom do 2016. godine. No, nakon toga, dakle, u periodu poslednjih pet godina, do kraja 2021. godine, još oko stotinu stranih „investitora" koje je ušlo u Srbiju u međuvremenu, dobilo je milionske subvencije, a danas više od polovine njih više ne postoji u ovoj zemlji. Nema ni njih niti novca koji su dobili na poklon kao navodni spasitelji srpske ekonomije i anđeli sa Zapada koji će zaposliti radnike u Srbiji.

U poslednje vreme redom su odlazili Vučićevi „mezimci" koje je izdašno finansirao iz džepova građana Srbije, pa je tako nakon višemesečnih kalkulacija, planirano povlačanje izvedeno i u slučaju italijanske fabrike „Geox". Tačnije, akcija je izvedena pokretanjem postupka likvidacije i gašenjem privrednog društva. Naime, "Geox" je prema ugovoru sa Vladom Srbije iz 2012. godine (prva Vučićeva „lasta"!) dobio od države čak 11,25 miliona evra, odnosno subvenciju od 9.000 evra po zaposlenom za investiciju od 15,8 miliona evra, uz obavezu zapošljavanja najmanje 1.250 ljudi. Čak je i jedan autor američkog izdanja lista „Financial Times" u to vreme bio šokiran činjenicom da je subvencija države Srbije skoro ravna investiciji ove italijanske kompanije. Pisalo se tada kako je italijanska kompanija „Geox" svoju fabriku u Vranju otvorila dve i po godine nakon potpisivanja ugovora, u zimu 2015. godine, u prisustvu tadašnjeg premijera Aleksandra Vučića, da je na zahtev „Geox", osim onih 9.000 evra po zaposlenom radniku, tražila i dobila dodatna finansijska sredstva, pa je izračunato da je građane Srbije ovaj eksperiment koštao između 12 i 14 miliona evra.

Vrlo spretni i kvalifikovani radnici, školovani i sa velikim ranijim (jugoslovenskim) iskustvom u proizvodnji obuće, bili su od prvog dana izloženi nehumanim uslovima rada, neplaćanjem prekovremenog rada, kao i zaradama koje su se kretale na nivou od 35.000 dinara.

Nakon svih „podmazivanja" koje je Vučić ličn inicirao, „Geox" je za pet godina odlično profitirao, što od države Srbije što od svog tržišta van Srbije, i tako uspešno završio svoju balkansku misiju. Ostalo je preko hiljadu radnika i njihovih porodica bez posla, poniženo od sopstvene države još više nego od stranog kapitaliste.

Iz Srbije je sa velikim profitom otišla i južnokorejska kompanija „Šinvon", zapravo jedna od dve zloglasne „Jurine" fabrike u Srbiji, koja je otvorena u Nišu 2011. godine putem. Brutalno, kako to može samo autentični predstavnik takozvanog liberalnog kapitalizma, „Šinvon" je SMS porukama obavestio 188 radnika da zbog smanjenog obima poslovanja nije u mogućnosti da im produži ugovore. I moglo im se tako, jer u ugovoru sa državom nigde i nije bilo nikakvih klauzula, pravno obavezujućih obezbeđenja u slučaju otpuštanja radnika.

Slično je postupio i jedan strani trgovinski lanac, „Home Plus", koji je praktično preko noći doneo odluku da zatvori prodaju u Srbiji i da ujutro otpusti više od 100 radnika. Ostala je blokada od 50 miliona dinara, a novac iz državne subvencije nije nikada upotrebljen na predviđeni način. Ni ova strana firma nije otišla iz Srbije sa minusom, nego sa dobitkom, ali na jednom drugom, „off shore" računu.

Čak je i ruska kompanija "Spilit" napustila Srbiju, a bez posla je ostalo više od 500 radnika, u dva različita kraja Srbije. Razlozi ni do danas nisu saopšteni radnicima i javnosti, jer je ovaj subvencionisani posao mogao i dalje da posluje sa tako niskim troškovima prema zaposlenima i državi. Ipak, vlasnik Andrej Hodasevič, koji je imao u Srbiji čak 34 prodajna salona, radnicima i oštećenim kupcima obećao je isplatu dugova, što je i uradio, ali ga je iskustvo sa srpskim podzemljem i samom državom naučilo da ne nastavi dalji rad u Vučićevoj Srbiji.

Ostao je oštećen za čak 200.000 evra i ogorčen otišao iz države koja ga je ohrabrila da dođe, a onda i razočarala. Slučaj ove ruske kompanije, izuzetak je iz pravila o kojima je ovde reč, jer se Hodasevič na kraju poneo korektno prema svima. Ali, sa druge strane, ovaj primer govori o dva lica jedne kriminalne politike koju vodi režim Aleksandra Vučića.

I nemačka fabrika za preradu i konzerviranje ribe "Servfud", zatvorena je samo dve godine nakon otvaranja. Procena nemačkih investitora je bila da je Vučićeva Srbija nestabilna za veliki obim poslovanja koje je bilo planirano. Na dan kad se desio kananac na vratima fabrike, tek oko desetak radnika je protestovalo ispred zaključane kapije a onda im je preko društvene mreže, tačnije, jedne Vajber grupe, saopšteno da je firma zatvorena. Iako je na početku rada najavljeno zaposlenje za čak 300 radnika, nemačka kompanija za dve i po godine uposlila je jedva oko 60 radnika, a tužan kraj svih nadanja dočekalo je tek njih 25.

Nedavno je i bugarski lanac prodavnica mobilnih telefona, opreme i tehnike "Hendi" zatvorio svoje radnje širom Srbije - sve u jednom danu, ukupno oko 200 objekata. Oko 900 radnika, o otkazima, obavešteno je o otuštanju e.mailom.

Italijanska fabrika „Leonardo", tačnije rečeno, njen pogon za proizvodnju delova obuće u Srbiji, nije čak ni saopštila svojim radnicima (njih oko 60) da više nisu zaposleni. Nakon zatvaranja pogona u Subotici, Italijani su ga ponovo otvorili, ali sa znatno manje radnika i znatno manjim obimom proizvodnje. Ali, kao i drugi, i „Leonardo" je uzeo debele subvencije, odlično profitirao i konačno sveo proizvodnju na minimum, radnike takođe, iz razloga „visokih rizika" rada u Vučićevoj Srbiji.

Prvi koji su shvatili da je Vučićev ovozemaljski raj ustvari idealan za „brzi obrt", bila je hrvatska firma "Gold exchange" koja se samo godinu dana bavila u Srbiji otkupom zlata, sada već davne 2013. godine. Ta firma je jednom danu donela odluku da zatvori svih 90 zlatara u ovoj Srbiji, a 180 zaposlenih ostavi bez dve poslednje plate i doprinosa, doslovno na ulici. Sve zlatare zatvorene su 12. septembra te godine, nepunih godinu dana nakon što su počele sa radom.

Kasnije je prema tom „modelu" mnogo njih došlo u Srbiju da „uzme brze pare", a u tome im je zdušno pomagao lično Aleksandar Vučić i čitava njegova mašinerija za pljačku države.

Istina je da prema postojećim zakonima u Srbiji postoje mogućnosti za razne subvencije za nabavku mašina, unapređenje inovativnog poslovanja i slično. Ali, do tog novca ne može da dođe nijedan domaći preduzetnik niti kompanija, ukoliko nije u „talu" sa Vučićevom mafijom. Za strance važe druga pravila: sve mogu da dobiju, od svih opterećenja su oslobođeni, prema njima se odnosi sa velikom snishodljivošću, i to ne može drukčije da se tumači nego kao slika Vučićevog kompleksa i njegove lične mizerije. U njegovom ogledalu stoji slika gmizavca bez karaktera, a takav čovek sa takvom podaničkom psihologijom, „dovodio" je strane poslovne ljude u Srbiju, samo da bi dokazao koliko je on vredan i sposoban. I nije pitao koliko to košta.

Nije teško izračunati na uzorku 1000 stranih kompanija u Srbiji, pomnožiti taj broj sa prosečnom subvencijom po zaposlenom, i doći do zapanjujućih cifri, koje između ostalog govore i o tome kako je Srbija pala u duboko dužničko ropstvo i kako će svih 7 milijardi evra 2023. godine morati da plati poveriocima, od Kine do Zapadne Evrope, Amerike i Arapskog zaliva.

A kako se ovaj diktator odnosi prema domaćem preduzetniku, govori i podatak da svi državni konkursi za subvencije zahtevaju strogo da im se da bankarska garancija (kao kad se uzima kredit banke sa visokom kamatom), pa onda kasko osiguranje (ako se kupi mašina), a o dodatnim troškovima koje treba dati državi ne treba ni govoriti, jer im kraja nema. A ta Vučićeva država ustvari subvencioniše novcem građana koji danas najpre ide strancima na poklon, za opremanje zemljišta, izgradnju hala, dovođenje jače struje, nabavku opreme, kupovinu sirovina...

Fabrika multinacionalne kompanije „Tarkett", otvorena među prvim stranim fabrikama u Bačkoj Palanci, takođe se sprema na definitivan odlazak iz Srbije, a dobila je prilikom dolaska u ruke bivšu fabriku, čuveni jugoslavenski brend „Sintelon". Nakon godina uspešnog poslovanja, sve govori da će otići van domašaja Vučićevog ekonomskog „zlatnog doba".

I čuvena danska kompanija C&A u Srbiji je proglasila je stečaj, nakon što je, kako je zvanično saopšteno, „postala meta organizovane carinske prevare nepoznatih počinilaca", gde se dalje kaže da je taj „nepoznti počinilac" učinio više od 300 prevarnih radnji kojima se krše carinski propisi Republike Srbije. Tako je na misteriozan način bez posla ostalo 135 zaposlenih u Srbiji koliko ih je radilo u 14 velikih prodajnih objekata.

Na stotine stranih kompanija u Srbiji se sprema na odlazak, i svaka od njih ima svoje razloge i svoju stranu priče. Zajedničko im je to što na surov način postupaju sa radnicima, da ih otpuštaju bez najave ili bilo kakve otpremnine, da su svi redom bili korisnici velikih, enormnih subvencija iz budžeta Republike Srbije i da su ostvarili zavidne, neki i fantastične ekstra-profite, da su bili oslobođeni svih opterećenje koje domaća preduzeća i preduzetnici imaju, te da su kao rođena braća složni u ideji brze i efikasne otimačine svega što im je korisno, sa ili bez blagoslova države.

Druga je i sasvim tužna priča o pokušaju srpskog poljoprivrednika da dobije makar bilo kakvu mizernu subvenciju, jer nam se „susjedi" u Hrvatskoj čude, što pored tolike zemlje država Srbija ne da ni pet para poljoprivredniku. Tamo, naime, prema evropskim direktivama, država daje velike „poticaje", istina, najčešće onima bliskim vladajućoj stranci, kao i drugde u regionu.

Priča Dragana Radivojevića iz sela Dragojevac kod Vladimiraca (Šabac) gde je leglo Vučićevih sledbenika, rečito govori o kakvom se krvopijskom režimu radi.

Naime, Radovojević je poverovao u Vučićevu izjavu da može da ga pita šta god želi, jer, demokratija je, računao je on. Pa kad mu se pružila prilika, ne da pita, nego samo da nešto glasno konstatuje, kad se našao u blizini Vučića, u vreme dok je ovaj dolazio u te krajeve tokom predizborne kappanje, zadesilo ga je nešto čemu se nije nadao.

Prišla su mu „dva lica" sa službenim značkama Ministarstva unutrašnjih poslova, navodno diskretno, u crnim jaknama i još diskretnije mu saopštili da ako progovori još jednom da će biti priveden. Pošteni poljodelac, poljoprivrednik, Dragan Radivojević, učestvovao je pre toga i na sastancima sa tadašnjim ministrom poljoprivrede, Branislavom Nedimovićem, pa kako obećanja ministra nisu ispunjena, on je želeo da iskoristi priliku posete predsednika njegovoj opštini i postavi mu pitanje: gde su subvencije za poljoprivredu?

Nakon što je dobio upozorenje policije poljoprivrednik Dragan Radivojević, odlučio je da ne postavlja pitanja, plašeći se za svoju bezbednost: „Da ne bih svoju porodicu uznemirio, mnogo mi je teško kada pričam o ovome, jer porodica je moj život. Ja ne želim da mojih troje dece pate i plaču, zato što je tata otišao u zatvor jer je hteo da postavi jedno pitanje predsedniku. Predsedniku koji bi trebao da bude predsednik svih nas, a ne samo članova njegove stranke. samo sam želeo da ga pitam zašto nisu isplaćene subvencije do 10. marta, jer je iza tog obećanja stajala Vlada, a ja sam smatrao da on, kao veliki šef treba da mi da odgovor", objašnjavao je Radivojević.

Vučić tvrdi da se ne plaši. Nijednog pitanja. A, trebalo bi da se ozbiljno plaši. Jer će odgovarati, neće moći nigde da umakne. Možda će jedan od svedoka na suđenju njegovim veleizdajničkim poslovima biti i poljoprivrednik Radivojević. Ovaj pomenuti, kome su „dva lica" skrenula pažnju da pazi šta priča, inače ode u bajbok. A, šta da ga je pitao za tri milijarde evra koje je za deset godina strpao prebogatim stranim kompanijama u vidu subvencije? Šta bi mu onda radila njegova batinaška banda?

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane