Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Govoreći otvoreno

U susret prevratima u 2023. godini i novoj „balkanskoj" politici SAD i EU

SUMRAK PRED SVITANJE

Nikada neizvesnija budućnost sveta u prethodnih osamdeset godina nije bila, kao što je ona u pravcu koje svet ide na početku 2023. godine. Takođe, ništa tako simbolično ne prikazuje političku, vojnu i ekonomsku dramu sveta, kao „zavezana vreća" kosovskog konflikta. Ono što je Zapad poklonio Albancima u obliku paradržavne tvorevine, danas predstavlja noćnu moru zapadnih geopolitičkih stratega. Sa druge strane, teret američke hegemonije nad Evropom, te socijalna drama koja je već zakucala na vrata do nedavno stabilnih zemalja, preti da se pretvori u otvoreni građanski rat u sred Starog kontinenta, u njegovom do juče najstabilnijem delu. Gde je danas Srbija sa otetim Kosovom. Kuda ide američka „balkanska politika"? Hoće li svi dići ruke od ovog „tamnog vilajeta", ili će sudbina panevropskih naroda biti rešena u ratu koji se vodi u Ukrajini, a tiče se temeljnih pitanja današnje civilizacije, njenih normi, njene kulture, morala i uopšte opstanka.

Nikola Vlahović

Prvi meseci 2023. godine, sudeći prema informacijama iz vojno-diplomatskih planova vlade SAD (odlazeće vlade Džozefa Bajdena) dovešće do podele vojne elite u Pentagonu, oko daljeg finansiranja američkih vojnih baza u Makedoniji, na Kosovu i Bosni i Hercegovini, a u vezi sa ogromnim troškovima koje te baze već godinama imaju. Ono što će u narednim mesecima podeliti već politizovanu i podeljenu američku vojnu elitu, svakako je i pitanje visine ispomoći NATO paktu, kao i pitanje daljeg dugoročnog finansiranja režima u Kijevu.

Prema informacijama ovog magazina, američke spoljnopolitičke agenture u Briselu, Berlinu i Parizu, šalju svojim „centralama" već duže vremena upozorenja da ih u Kongresu i Senatu čekaju suočenja sa pitanjem novca albanskih narko kartela u SAD, koji otvoreno finansiraju albanske lobiste u Kongresu.

Ovo dugo prećutkivno pitanje, otvoriće politički protivnici Džozefa Bajdena, koji je decenijama bio finansiran od strane raznih udruženja albanske emigracije u Americi, novcem koji su na taj način distribuirali „bosovi" albanskih narko kartela, kako oni iz SAD, tako i oni „zavičajni", iz Makedonije, Kosova i iz Albanije.

Naime, Džozef Bajden je svojevremeno bio i predsedavajući senatskog komiteta za za spoljnu politiku, vrlo agresivno zagovarajući antisrpske akcije, istovremeno vršeći promociju „albanskog pitanja" na Balkanu. Bajden je u prošlosti bio jedan od trojice najktivnijih senatora koji zastupaju nezavisnost Kosova i Metohije. U jednom svom obraćanju u Njujorku na skupu Udruženja američko-albanskog prijateljstva i intervju koji je tom prilikom dao uglednom Fajnenšel Tajmsu, poručio je da „protivnici novog Kosova moraju da budu zaustavljeni".

Ovakvu politiku nastavio je i kao potpredsednik u Obaminom kabinetu, a danas to isto radi i kao predsednik SAD. Naime, Džozef Bajden je i dalje na aktivnom spisku finansiranja od strane albanskog lobija u Sjedinjenim državama za nezavisnost Kosova i Metohije.

Ali, ne još dugo! Jer, već u prvim mesecima nastupajuće 2023. godine, grupa kongresmena okrenutih protiv pogubne Bajdenove politike sprema čitav dosije u nastojanju da objasne američkoj javnosti kriminalnu pozadinu velikoalbanske ideje na Balkanu. U pripremljenim dokumentima, koji će trajno kompromitovati ovog ratnog huškača, prikupljeni su dokazi o Bajdenu kao korisniku "budžeta" albanske narko mafije u Americi i van nje. Ova afera bi ga trajno udaljila od njegovih bolesnih ambicija za još jednim predsedničkim mandatom, koje su u svakom slučaju „pusti san" ovog vlastohlepnog i sada već dementnog starca.

Posledice dosadašnje američke politike na Balkanu, a posebno kad su u pitanju Srbija i Kosovo, još uvek je teško sagledati. Ali, uprkos tome, stara strategija zacrtana još u vreme rušenja Sovjetskog Saveza i pada komunizma, vidljiva je na terenu.

Da je to i zaista tako, jasno je i na osnovu objave Evropske komande SAD od pre godinu dana (14. januara 2022.) u kojoj piše da ta komanda uspostavlja novi štab na Balkanu - Jedinicu za specijalne operacije sa sedištem u Albaniji, „kao deo zajedničkih napora američke vlade da poveća uticaj Zapada i obezbedi stabilnost u regionu", te da će Jedinica biti odgovorna „za obezbeđivanje interakcije između američkih i albanskih snaga, kao i za strateški pristup glavnim balkanskim vojnim centrima".

Mesec dana nakon toga, tačnije, februara 2022. godine, američki general Dejvid Tabor javno saopštava da je glavni razlog da Američka komanda specijalnih operacija za Evropu bude u Albaniji geografski položaj te zemlje. Ili, kako je tom prilikom podvukao general Tabor, komanda koja se formira u Albaniji je zamišljena i realizovana kao Komandni centar za specijalne operacije SAD u Evropi i neće biti saradnje sa drugim savezničkim zemljama, osim sa Albanijom, ako postoji obostrani interes.

Ovo nije bio prvi veliki bezbednosni šamar, koji su zemlje Evropske unije i članice NATO pakta dobile od strane Bajdenove vlade. Bilo ih je i pre toga. Ali, trenutak koji je izabran (uoči ulaska Rusije u otvoreni rat u Ukrajini), jasno govori o nepoverenju vlade SAD u svoje navodne saveznike. No, mada većina evropskih vlada prati politiku SAD, nijedna od njih nema puno poverenje u „velikog brata" sa one strane Atlantika.

Istina, pomenuti general Tabor je pokušao da „ispegla" informaciju, smanjujući važnost ove vojne misije u Albaniji, pa je rekao da će to biti relativno mala vojna baza, sa otprilike 10 do 15 ljudi, „za koju se očekuje da će biti podrška posvećenosti SAD ne samo u Albaniji, već i u zemljama kao što su tzv. Kosovo, Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i širom regiona." Tom prilikom je još rekao i ovo:

"Važno je naglasiti da je ovo regionalna komanda koja će služiti za angažovanje naših snaga sa mnogim saveznicima i partnerima širom regiona. Ovo će biti komanda za podršku operacije i kontrole američkih snaga angažovanih širom regiona".

Izbor Albanije za američku komandu prokomentarisao je i bivši general NATO i bivši komandant KFOR-a Erhard Biler koji je na svaki način demaskirao prave namere SAD. Naime, Biler je to učinio u više navrata (pa konačno i u jednoj izjavi za agenciju Dojče Vele) gde je rekao da se otvaranje baze u Albaniji dešava zato što je ona „vredan partner NATO" duži niz godina i da postoji interes da se nastavi sa podrškom albanskim oružanim snagama i obučavanjem njihovih veština, ali i obuci drugih zemalja NATO u regionu - Hrvatskoj, Severnoj Makedoniji, Crnoj Gori i Sloveniji".

Biler dalje kaže da je baza u Albaniji vezana za obuku specijalnih snaga, pa pojašnjava: "Potrebni su im isti standardi po kojima se obučavaju ako je potrebno da učestvuju u misijama. Američke specijalne snage su elitne jedinice koje se mogu koristiti iza neprijateljskih linija, na primer za otkrivanje i borbu protiv neprijateljskih ciljeva visoke vrednosti, kao što su artiljerija i raketni položaji. Njihov opseg zadataka uključuje spasavanje talaca i evakuaciju ljudi u slučaju vanredne situacije i hapšenje ratnih zločinaca i borbu protiv terorista".

Tako se od priče o „maloj bazi" sa „malom grupom vojnika", stiglo do komandnog centra za zemlje takozvanog Zapadnog Balkana, osim Srbije, kao legitimne mete i deklarisanog neprijatelja, shodno „proruskim osećanjima" u toj zemlji.

Tako je, mimo svih međunarodnih ugovora, vlada SAD 14. januara 2022. godine, objavila da uspostavlja novi štab na Balkanu - jedinicu za specijalne operacije sa sedištem u Albaniji, kao deo zajedničkih napora američke vlade da poveća uticaj Zapada i obezbedi stabilnost u regionu, uz napomenu da će Jedinica biti odgovorna za obezbeđivanje interakcije između američkih i albanskih snaga, kao i za strateški pristup glavnim balkanskim vojnim centrima.

U prevodu: sa „saveznicima" među kojima nije Srbija.

Dana 13. juna 2022. godine, došlo je do posete delegacije albanskih prvaka iz Preševa i Bujanovca „američkim prijateljima", a tu delegaciju je primio i ambasador Albanije u Ujedinjenim nacijama Ferit Hodža, te američki kongresmen i dobro plaćeni albanski lobista Džejms Mekgavern. Sa predstavnicima albanske manjine u Srbiji, održani su sastanci i u Stejt Departmentu i Senatu. Albansko-američka građanska liga organizovala je posetu i sastanke, a putovanje je platila kosovska vlada.

Dakle, vlada nepriznatnog Kosova, platila je putovanje u SAD, članovima lokalne vlasti u Preševu i Bujanovcu, od kojih su neki i poslanici Skupštine Srbije!

Inače, ovu organizaciju vode bivši kongresmen Džo Diogardi (i supruga mu Širli) koji su zagrmeli tom peilikom da "više od dve decenije sistematski i kontinuirano rade za pravedne i legitimne zahteve Preševske doline".

Godinu dana ranije, tačnije 8. oktobar 2021. godine, sedmoro članova američkog Kongresa, ujedno i Albanskog kokusa, te lobista velikoalbanskih organizacija, zatražilo je lično od predsednika SAD Džozefa Bajdena i državnog sekretara Entonija Blinkena da udvostruče usredsređenost Amerike na rešavanje tenzija između Kosova i Srbije. Riči Tores, Džim Hajms, Elisa Slotkin, Džo Kortni, Monder Džouns, Kerolin Malouni i Džejms Mekgovern u pismu najvišim američkim zvaničnicima ukazali su na "eskalacije neprijateljstava između vlada Kosova i Srbije", pa zatražili i da Kosovo dobije priznanje kao nezavisna država.

Dramatičnim tonom saopštili su tada da je „došlo do uznemirujuće situacije koja je bila rezultat vojne mobilizacije na granici, što je ugrozilo krhku stabilnost u regionu Balkana". U pismu predsedniku SAD, rekli su između ostalog i ovo: "Imajući u vidu neproporcionalnu jačinu oružanih snaga Srbije, pozivamo vas da ponovo obavežete SAD kako bi obezbedile da naš saveznik Kosovo dobije pravičan tretman i priznanje kao nezavisna država. Jer, tenzije su eskalirale i napad srpske avijacije se očekuje".

Ovakve i slične „podrške" i dramatizacija ionako lošeg stanja na Kosovu, direktno su finansirane ne samo iz pomenutih narko fondova, nego i od same vlade nepriznatog Kosova. Iz budžeta ovog paradržavnog provizorijuma, izdvajaju se ogromne svote novca - prema nezvaničnim informacijama, samo za jednu lobističku grupu vlada u Prištini izdvoji oko 100.000 dolara mesečno, dok ukupna suma koja odlazi u te svrhe dostiže nekoliko miliona dolara godišnje. Ipak, one velike, multimilionske sume, stižu od „poreza" kosovskih i makedonskih (albanskih) narko kartela, koji taj novac daju kao kompenzaciju za „poslovnu" zaštitu od strane državnih i paradržavnih organa. Te i takve aktivnosti albanske emigracije i narko mafije u balkanskim državama u kojima žive Albanci, već decenijama izdržavaju „političko preduzeće" velikoalbanskih vođa.

Američki kongresmeni koji spremaju konačan obračun, ne samo sa Bajdenovom vladom nego i sa svima koji su u prošlosti učestvovali u prodaji svoga položaja za interese albanskih narko kartela, odnosno velikoalbanske politike, raspolažu sa konkretnim imenima i brojkama.

Tako je, na primer, zvanična uplata preko lobističkih agencija, na ime konkretnog albanskog lobiste, bila i do 200.000 dolara godišnje. Nezvanično, a preko drugih kanala, te sume su i do deset puta bile veće. Kako ranije, tako i danas. Pravilo je sledeće: što je problematičniji cilj lobiranja, i sume su veće. I, naravno, najveći deo novca ide ilegalno. Treba imati u vidu da su kosovski Albanci omogućili zaslužnim lobistima sinekure, unosne poslove i praktično im obezbedili da postanu akcionari kosovske privrede. Tako je danas skoro polovina preduzeća na Kosovu u rukama američkih lobista „za albansku stvar", a isto važi i za prirodne resurse na području Kosova i Metohije.

U vreme vlade Donalda Trampa, na scenu su prvi put ozbiljnije stupili srpski lobisti u američkom Kongresu i u drugim institucijama, što je izazvalo pravu uzbunu među organizacijama albanske emigracije u SAD. Ta situacija ih je dovela do toga da napišu jedno očajničko pismo tadašnjem predsedniku Donaldu Trampu, u kojem traže da promeni politiku na Balkanu, tvrdeći drsko da bi srpsko lobiranje moglo bi da uzgrozi „moralni kompas SAD".

A taj „moralni kompas SAD" na Balkanu izgleda i ovako: u fabrici mašina i hidraulike, (BNT Novi Travnik, Bosna i Hercegovina), proizvode se po američkom modelu samohodne haubice M777, kalibra 155 milimetara, te minobacači kalibra 64,82 i 120 milimetara, kao i automatske i snajperske puške i drugo naoružanje i vojna oprema za potrebe američkih vojnih jedinica stacioniranih u Albaniji.

Dakle, za potrebe one „Jedinice", tačnije, najelitnijeg roda američke armije spremne da interveniše u Srbiji, jedinoj državi sa kojom nema potpuno ostvareno „savezništvo" kao što ga ima sa drugim državama takozvanog Zapadnog Balkana. Jedinica (odnosno jedinice, velike formacije) se obučava za samo dva slučaja: da Rusija uđe na ovaj deo Balkana ili da Srbija samoinicijativno vojno uđe na Kosovo.

Najmoćnija država Evropske unije, Nemačka, nikako nije homogena kad je u pitanju američko „čitanje" politike na Balkanu i u Srbiji. Nešto od trezvenih razmišljanja, dilema, ali i starih predrasuda, pred kraj 2022. godine, našlo se i u vodećim listovima na nemačkom jeziku.

Zapovednik nemačkog kontigenta KFOR-a Eugen Frank, u jednom od svojih izveštaja pretpostavljenoj komandi, napisao je da je zapadna vojna misija na Kosovu „nužna i neizostavna u obezbeđivanju mira i stabilizaciji situacije, kako zbog zaštite srpske manjine tako i zbog održavanja kakve takve stabilnosti Kosova kao države".

Prema navodima ovog nemačkog oficira „postoji trajna opasnost od pogoršanja bezbednosne situacije u najkraćem vremenu". O tome je Eugen Frank govorio i za nemački provladin list „Die Velt" gde je upozorio da je zbog svega što se dešava na severu Kosova, velika frustracija stanovništva, te da je situacija pogodna za „organizovani kriminal koji vlada u Beogradu podstiče preko paralelnih struktura i u nepromenjenom postojećem međuetničkom konfliktnom potencijalu".

Zapovednik nemačkog kontigenta KFOR-a bio je više nego jasan: ljude na severu Kosova upotrebljavaju kao instrument posredstvom različitih aktera. Očigledno je mislio na oba režima i onaj u Prištini i onaj u Beogradu, mada je neverovatno da se u izveštajima zapadnih medija pominje samo jedan. Onaj koji navodno „štiti Srbe".

Tim povodom, dnevnik „Die Velt" citira još jedno bitno zapažanje generala Franka: „Tek u ekstremnoj situaciji bi trupe NATO-misije KFOR biti upotrebljene, dakle kada zapreti eskalacija situacije. Prednost međunarodnih trupa je to što ih stanovništvo poštuje, dok je pre svega srpska manjina nepoverljiva pa delom i agresivna prema kosovskim policajcima. Pošto doživljavaju međunarodne trupe kao neutralne‚ KFOR je među stanovništvom priznat i poštovan".

Nemački list „Kelniše rundšau" prenosi tekst dopisnika iz Beograda, Tomasa Rozera, u kojem između ostalog kaže: „Potpaljivanjem fitilja na kosovskom buretu baruta Vučić želi skrenuti pažnju sa pritiska Evropske unije na Srbiju. Sa druge strane Kurti glumi jakog čoveka kako bi skrenuo pažnju sa mizerne situacije u svojoj zemlji".

"Zidojče cajtung" u tekstu novinara Tobijasa Cika između ostalog navodi: „Vučić je najavio, da će od NATO-a formalno zatražiti slanje 1.000 srpskih vojnika na sever Kosova ‚kako bi sačuvao mir' . On se pritom poziva na Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti iz juna 1999. koja je Srbiji principijelno priznala pravo da posle kraja rata pošalje mali broj policajaca i vojnika na Kosovo, na primer, za čuvanje pravoslavnih crkava. Ali, brojne države članice Ujedinjenih nacija smatraju da ta rezolucija posle proglašenja kosovske nezavisnosti 2008. nije više pravosnažna".

„Tagescajtung" iz Beograda ovako izveštava: „To je trajni konflikt u Evropi, čije rešenje nije na vidiku. Glavna tačka sporenja: Kosovo želi da zaokruži svoju nezavisnost, a Srbija ni u kom slučaju ne želi da prizna samostalnost svoje „južne pokrajine".

Beograd se poziva na međunarodno pravo i Rezoluciju Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1244, koja Kosovo definiše kao sastavni deo Srbije pod međunarodnim protektoratom. Pet zemalja članica EU takođe to vide tako. Srbija insistira na osnivanju saveza opština u kojima su na severu Kosova Srbi u većini, što premijer Kosova Aljbin Kurti odbija kao instrument destabilizacije, međutim, to je njegov prethodnik u okviru Briselskog sporazuma pre nekoliko godina potpisao. Neuspeh sprovođenja pokazuje nemoć EU, što opet izaziva antievropsko raspoloženje u Srbiji. Čitanje srpskih novina budi utisak da upravo predstoji izbijanje rata na Kosovu".

U velikom intervjuu koji je za „Tagescajtung" dao Ulfom Brunbauer, profesor istorije jugoistočne i istočne Evrope na Univerzitetu Regenzburg, ovaj stari poznavalac Balkana kaže za Kosovo i ovo: „Stepen naoružanosti tamo je visok, korupcija veoma raširena. Što se tiče vladavine prava imamo posla sa crnom rupom. Koje uzroke ima konflikt? Srbi odbijaju da priznaju nezavisnost i time faktičku suverenost Kosova."

Profesor Brunbauer dalje odgovara na pitanje zašto je konflikt eskalirao upravo sada: „To se dešava u redovnim razmacima. Pre svega radikalni Srbi vide vladu Aljbina Kurtija kao veoma patriotsku, ali ona je pritom veoma pragmatična. To je tipična pogrešna percepcija Srba koji sebe vide kao žrtve. Ali nema naznaka sistematske diskriminacije. Vučić produžava taj sukob. On nije zainteresovan za normalizaciju bilateralnih odnosa. Brisel se pouzdavao u Vučića dajući time prednost navodnoj stabilnosti. Sa tim je bila povezana nada da će mogućnost pristupanja EU podstaći dobru vladavinu, a Vučić bi mogao kod još većih nacionalista nametnuti kompromise u pogledu Kosova. To je bila zabluda. Kako da EU koriguje tu zabludu?".

Ali, uprkos razmatranju „balkanskih tema" u nemačkim medijima, nešto mnogo krupnije rađa se i u samoj Nemačkoj, ali i Francuskoj. To su sve masovnije i sve vidljivije pobune protiv naglog ekonomskog siromašenja i pre svega protiv američke politike u Ukrajini i prema čitavoj zapadnoj Evropi, u koje će se sigurno uključiti neki novi nemački lideri. Mnogi slobodni intelektualci pominju „presedan Kosova" kao okidač koji je otvorio „Pandorinu kutiju", ne samo u Evropi nego i u čitavom svetu. Mnogi od njih se pozivaju na „stabilni Hladni rat" iz vremena Sovjetskog saveza, te kako su tada stvari bile jasnije.

Sa druge strane, o tome govori i Sergej Aleksandrovič Karaganov, dekan moskovskog Fakulteta svetske politike i ekonomije i njegov naučni rukovodilac, te počasni predsednik uglednog Saveta za spoljnu politiku i bezbednost. On kaže da je Sovjetski Savez prvi hladni rat izgubio, ali da današnja Rusija ima dobre izglede da ovaj dobije. Karaganov podseća da se sadašnji hladni rat se razlikuje od prethodnog, da je stepen neprijateljske retorike poslednjih godina veći nego ikad ranije te da nikada nije bilo ovakve satanizacije Rusije.

Bes će trajati sve dok se ne uspostave novi balansi u svetu, sve dok se Zapad ne navikne na svoj novi položaj, tvrdio je Karganov pre nego što je rat u Ukrajini uopšte i počeo. Rekao je i to da hegemoni više nisu samo vojni, nego i politički, ekonomski i kulturni, ali i ono glavno: predvideo je da politički sistemi zemalja koje su odlučile da se suprotstave Rusiji i Kini nisu prilagođeni dugotrajnom nasilnom sučeljavanju.

Da li je svet krenuo na dugi put preobraćanja, iz modernog ropstva u potrošačkim društvima, diktata krupnog kapitala i male klike bolesno bogatih, u multipolarni svet i pravedniji život svakoga bića?

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane