Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“. Ovaj feljton posvećujemo Aleksandru Vučiću

Franko Bandini

Mussolini je iz Coma otputovao u Menaggio između 4 i 4 i po sata. Stigao je vjerojatno oko 5 i po sati. Nitko nije tačno zabilježio čas njegova dolaska; štaviše postoje značajne razlike između verzija koje su ispričali svjedoci tih događaja.

Bila je kišovita zora kakve su u aprilu veoma česte na obali jezera Como. Rijetki stanovnici, koje je u taj sat posao odveo na ulicu imali su zašto da otvore oči. Sa strojnicom obješenom niz rame, u društvu fašističkog predstavnika za Como, Porte, i dvojice vojnika, Mussolini je pognute glave polako šetao uzduž zavojite glavne ulice Menaggija. Grupa je išla tiho, kao da nema očevidnih briga, kao da je u pitanju šetnja.

Veoma je moguće da diktator u Menaggiju nije spavao više od tri sata, a možda i manje. Tko ga je vidio u tim trenucima primijetio je njegov nestalni pogled koji kao da je svjedočio o odsutnosti; lice mu je skupljeno, govorio je veoma malo kao da mu se na ramena spustila težina nepodnosivog umora. Čini se da nije bio u strahu iako je atmosfera oko njega, ona koju je ostavio u Comu i ona koje će se uskoro oko njega stvoriti u Menaggiju, odavala stalno prijeteće i psihološko prisustvo partizana. Možda je bio zaveden nekim tragom simpatije, pa čak i vjernosti, koje je zapazio na licima onih koje je susretao i koji su ga okruživali: oko 10 sati ujutro oko njega se okupilo stotinjak osoba, sve samih civila koji su mu iskreno pljeskali. On će na to poluzadovoljno i polugorko primjetiti: „Promjenjiva je sreća političke vlasti“.

Iza njegovih leđa, stupa suha i željezna sjena Fritza Birzera, poručnika SS jedinica kojemu te noći nije uspio pobjeći. Birzer je uvjeren da Mussolini opet želi pokušati bijeg u Švicarsku i prva stvar koju je učinio nakon dolaska u Menaggio bila je da od lokalnog njemačkog komandanta zatraži desetak ljudi radi pojačanja svoje mršave pratnje. Postavlja ih na stražu oko vile Castelli i očekuje događaje.

Nitko neće moći tačno ocijeniti snage koje je umiruću Republika, u ime Mussolinija, vezala za sebe; ali ako stvarno želimo vidjeti istinu onakvu kakva je bila, onda moramo kazati da je bilo tih snaga, naročito kad se sjetimo kakvo je raspolpženje držalo svakog vojnika u maršu na Como. Između 25. i 26. aprila u Como nije stiglo manje od četiri hiljade vojnika koje su uvjerili da je potrebno dobro umrijeti, ali ipak ne suviše herojski i literatno, tako da je većina njih vodila sa sobom đene i djecu. Stigle su kompletne crne brigade, specijalni odredi, izolirane jedinice, policijske snage s oružjem, municijom i snažnom voljom da se tuku: da nisu imali tu volju ne bi niti došli.

Stigli su svi šefovi: tucet prefekata, dvadesetak generala, stotinjak oficira, svi ministri osim ministra pravde koji je ostao u Milanu. Šefovi glavnog štaba koji su pripadali raznim rodovima vojske, zatim novinari, kvestori, ljudi duha i kulture, lokalne fašističke starješine, fašistički sekretari izgubljenih provincija, dakle svi kojima je naređeno da dođu.

Razumije se da je bilo otpadništva; bilo bi čudno da ih nije bilo. Ali fašisti su u svom najvećem broju odgovorili na apel misterioznog šarma koji je u njima snažno izazvalo Mussolinijevo ime. Imao ih je oko sebe daleko više nego što mu je bilo potrebno za lijepu smrt o kojoj je toliko često govorio.

Ali ih nije htio imati oko sebe, kad su fašistička milicija, njegova lična garda, mušketari Ducea, ostali u svojim kasarnama. Lišio se i tog posljednjeg iskrenog jezgra vezanosti za njih, ostavljajući ih u njihovim jadnim i individualnim sudbinama. Namjerno je odbio i za sebe i za njih one mogućnosti koje mu je sudbina i njegovo vlastito ime pružalo. Htio je biti sam i sve one koji su ga slijedili smatrao je dosadnim i nepoželjnima: bio je budalasto utopljen u jednu situaciju koju je u svojoj intimi već prešao i zaboravio.

U Comu nije postojala kriza volje, već kriza „u volji“ jednog čovjeka. Oklijevanja su pripadala Mussoliniju, nesigurnosti su bile odlika njegovih izmučenih misli. A drugi su ispočetka zapanjeno prisustvovali toj situaciji, kao da nisu razumjeli to oklijevanje, postali su nezadovoljni tim lutanjem bez cilja, bez preciznih planova, kao da je zaboravljen bilo kakav postojeći cilj. I, konačno, postali su bijesni kad je postalo jasno da su vjerovali u sudbinu koja se neće realizirati jer je šef koga su slijedili tako nerazumljivo različit od predstave čovjeka za kojega su vjerovali da ga poznaju.

Još jedan put u našoj historiji kriza starješina, kriza fašističke direkcije, odnosno kriza jednog čovjeka odigrala je dominantnu ulogu. Stalno se u tim događajima moramo gorko sukobiti s tom nacionalnom konstantom, pomanjkanjem „vrha“, neuspjehom onoga ili onih koji su na sebe uzeli zadatak da vode: od svjetskog rata do Varsaillesa, od Adue do primirja ’43, od načina vođenja našeg pomorskog ratovanja do Mussolinijeve smrti, uvijen nas prati nedostatak rukovodstva, nesposobnost glavonja, kratkovidost klase koja je na vlasti. Sve se drma zato jer je netko napustio svoje prijestolje, svoju ministarsku fotelju, svoje komandno mjesto, svoju odgovornost čovjeka i rukovodioca. Iza svakog našeg političkog, vojničkog ili moralnog poraza uvijek se nalazi figura koja je to mogla spriječiti.

S ekstravagantnim ludilom divljih plemena koja vole svog boga i onda kad im šalje kugu, fašistički epigoni više vole da muče sami sebe negoli da dirnu u veliku figuru svog idola. I ne shvaćaju koliko je on bio slab, krhak i malen u tim posljednjim satima; oni ne shvaćaju da je bio kukavica i da su bili hrabriji ljudi koji su u tim trenucima bili s njim ili s njegovom sjenom, a od kojih su mnogi umrli na trgu Donga, pušeći cigaretu.

Da su mnogi od njih imali neko naređenje, oni bi ga izvršili. Oni bi se možda hrabro borili u Comu i Menaggiju, u Dongu kao u Valtellini. Nije bilo razloga da tako ne postupe. Ljudi kao Pavolini, Vazzalini, Gatti, Utimperghe, Casalinuovo i stotine drugih ne bi smatrali nenormalnim ili neprihvatljivim naređenje da umru na svojim mjestima; bez obzira šta mislimo o njihovom političkom ili moralnom planu, ipak ih ne možemo smatrati kukavicama. Hitlerove glavešine umrle su u Nirnbergu s dostojanstvom i hrabrošu; i fašističke su to isto pokazale i nitko od njih se nije pred Valerijom i smrću izgubio u nekorisnim uzajamnim optuživanjima.

Budući da su umrli pred zidom, a ne u borbi, a to je zavisilo od Mussolinijeve volje, možemo postaviti pitanje zašto je on htio tako a ne drugačije. Ljude koji su mu bili vjerni napustio je u Comu, odbio ih je u Menaggiju; on im nije ponudio ništa drugo osim rečenica lišenih smisla.

U Comu, u Menaggiju, u svim mjestima gdje su se nalazile fašističke snage, svi su znali da je Mussolini svoju sudbinu odijelio od njihove sudbine. Nisu oni napustili njega, već je on napustio njih tražeći svoj tajni spas.

U Dongu, u mjestu u kome će završiti Mussolinijeva sudbina, nalazi se jedna crna brigada. Ujutru 25. aprila, u brdima Berlinghere, oni razbijaju jedan odred partizanske formacije „Garibaldi“, iste one koja će zaustaviti Mussolinija. Ubili su četiri partizana, a ranili su dvojicu.

Istog dana, 26. aprila, Mussolini po drugi put pokušava bijeg u Švicarsku. O tome postoje nesumnjivi i odlučni dokazi.

Budan u 10 sati, nakon krtakog sna u kojem ga je ometao, između ostaloga, i Clarettin dolazak, Mussolini naređuje polazak za Grandolu koja se nalazi na cesti što od Menaggija vodi za Porlezzo. To seoce s nekoliko kuća svega je šest minuta automobilske vožnje udaljeno od Menaggija, ali na većoj je visini. Šest kilometara dalje nalazi se Porlezza, a poslije još osam kilometara ispružena je švicarska granica na brdu iznad jezera Lugano. Nekoliko stotina metara od Grandole teče potok Sanagra u uskoj i dugačkoj dolini koja vodi direktno na granicu sa suprotne strane od Lugana. Odavle svake noi polaze krijumčari sa svojim tovarima cigareta.

Istina je da je Mussolini još jednom krenuo sam, odnosno gotovo sam. Pokušao se otarasiti Nijemaca, ali pokušaj je bio malo lukav, malo smiješan. Nijemac je, prirodno, Birzer. Kad Mussolini izdaje naređenje za polazak Fritz Birzer se približuje njegovom automobilu, udara petama, pozdravlja pruski ukočeno i pita s naglašenom ironijom: „Duce, smijem li vas zapitati kamo sada idete?“

Čvrsto skupljenih vilica Mussolini za trenutak odmjerava tog tvrdoglavog oficira. Možda bi htio demonstrirati svoju staru vlast, istjerati ga iz svog vidnog polja, dignuti ga sa zemlje. Ali više nisu ta vremena. Kaže jedinu stvar koju može reći: „Slijedite me pa ćete vidjeti“.

Birzer uskače u automobil ali ne dovoljno brzo da spriječi da se ispred njega progura kamion s ličnom stražom Mussolinija. Uzdržanom brzinom na čelu kolone ide pet potpuno novih zatvorenih automobila marke Alfa Romeo: u jednom od njih, vjerojatno u drugom (Birzer nije imao dovoljno vremena da to provjeri) nalazi se Mussolini. Iza njih slijedi kamion pratnje, zatim Birzerov automobil s dva pripadnika SS jedinica i šoferom, pa opet fašistička blindirana kola.

Pola kilometra od Grandole kolona se zaustavlja bez vidljivog razloga. Dok njegov šofer koči, Birzer s iznanađenjem primjećuje da blindirana kola, koja su vozila iza njega, sada dolaze tačno njemu sa strane i blokirajmu njegov automobil. Kad se kolona ponovo pomjerila, Birzer je vidio kako jedna „alfa“ naglo skreće ulijevo i upućuje se uskom seoskom cestom, koja, kako izgleda, vodi do velike usamljene vile. Na raskršću, njemački poručnik postavlja dvojicu ljudi s mitraljezom i pješke se uspinje do hotela „Miravalle“, masivne i usamljene zgrade prema kojoj je malo prije krenula sumnjiva „alfa“.

Srce mu počinje tući kad u predvorju hotela primjećuje Mussolinijevu figuru. Tada se diskretno povlači i oko čitave zgrade postavlja svoje stražare. Upravo na vrijeme: dvadeset minuta kasnije jedan od stražara ga obavještava da su pred nekoliko trenutaka Mussolini, Claretta Petacci i nekoliko neidetificirane gospode, izlašli kroz stražnja vrata hotela, očevidno pokušali da odu u šumu. Kad su ugledali stražara naglo su se zaustavili i nakon živog brbljanja vratili se u hotel.

To je drugi Mussolinijev pokušaj u istom danu da dođe do švicarske granice: i taj pokušaj ne uspijeva iz istih razloga kao i prvi. Bez obzira na sve pokušaje nemoguće je proći kroz Birzerove prepreke.

Imamo senzacionalnu potvrdu tog događaja: riječi čovjeka koji mu je bio blizu prilikom njegove smrti, tj. riječi Nicole Bombaccija, kojeg je opskurna sudbina dovela do kraja Mussolinijeva puta. Odmah nakon toga njegov stari prijatelj Bombacci bit će, nakon hapšenja na trgu u Dongu, prebačen u malu kasarnu carinske straže Germasino, i govorit će dugo, kao što će to učiniti i Mussolini, malo iz neraspoloženja, ali uglavnom da dade oduška i da nekako zaposli to vrijeme koje ga je mučilo, u razgovoru s podoficirima, brigaditima i vojnicima koji će ga držati u zatvoru. Mnoge istine doći će na vidjelo u jednostavnim sobama kasarnice Germasino, koje će skrupulozno sabrati u osam izvještaja napisanih u vojničkom i birokratskom ali efikasnom stilu tih ljudi; između ostaloga tu će biti i Bombaccijeva priča o tom bijegu ili pokušaju bijega.

U svom izvještaju „maresciallo“ Francesco Nanci, pod datumom 8. maja 1945. piše: „Prema priznanjima koja mi je učinio Bombacci, Mussolinijev bijeg iz Italije bio je detaljno prostudiran. Nakon prva dva pokušaja da pređe u Švicarsku, a koja nisu dala rezultata, pokušao je po treći put u Menaggiju. Da bi izbjegao njemačke stržare Mussolini im je rekao da mora da ode sam u društvu s Petaccijevom u sobu u koju se ulazi s ulice  koja je na drugoj strani od glavnog ulaza. Tako je i bilo, ali kad su otvorena vrata od kojih se kasnije morao udaljiti, naišao je na Nijemce s uperenim puškama. Morao ih je na silu slijediti jer su oni imali naređenje ili da živog Mussolinija dovedu u Njemačku ili da ga mrtvog ostave u Italiji.“

Uzevši u obzir neizbježna uljepšavanja s kojima je Bombacci mogao iskititi svoju priču, pa i ona koja je vrijedni vodnik možda našao za shodno da umetne za svoj račun, ipak ostaje činjenica da se dvije izjave, Birzerova i Bombaccijeva, očevidno poklapaju na apsolutan način. Slažu se i detalji o sporednim vratima, prisustvu Clarette Petacci, Mussolinijevom iznenađenju kad se našao pred stražarima za koje je vjerovao da ih je prevario. Budući da se izvještaj vodnika Nancija, barem u onom dijelu koji smo citirali i budući da je napisan šest godina prije objavljivanja Birzerovih memoara, koji su se pojavili 1951. godine, jasno je da dvije verzije nisu mogle ni na koji način utjecati jedna na drugu.

Kad je riječ o Claretti Petacci treba pomenuti vrijednosti jednog dokumenta koji govori o nekim njezinim postupcima, te takozvano oproštajno pismo njezinoj sestri, glumici Myriam di San Sevolo.

Noću 26. aprila Claretta je u Mussolinijevoj koloni putovala iz Milana do Coma. Štaviše, po nju je u njen stan u Galleria del Toro došao konzul Casalinuovo, koji je u tim danima ispunjavao prilično nezahvalnu dužnost da na svakoj etapi okuplja Mussolinijevu nezakonitu rodbinu. Dakle, Claretta je s kolonom stigla u Como i uz izvjesne teškoće smjestila se u gradskom hotelu dijeleći svoju sobu s bratom, s njegovom prijateljicom Zitom Ritossa i sa njihovo dvoje djece, Cicciom i Benghinom.

Prema onome što je poznato, Claretta nije probuđena u tri sata izjutra, već ju je neumorni Casalinuovo probudio u četiri i po. Očevidno je da Mussolini nije htio da se obije žene, njegova supruga Rachela i ljubavnica Claretta, susretnu u istom pokušaju bijega. Stoga je Claretta došla za njim u Menaggio i imala je više sreće od fašističkih glavešina, jer dok su oni bili udaljeni iz grada kao što smo ispričali, ona je odmah ili gotovo odmah bila primljena u Villi Castelli.

U 10 sati i 30 minuta izjutra, ona je u Grandoli ušla u Mussolinijev automobil i bila je s njim u hotelu „Miravalle“ za vrijeme pokušaja bijega, koji su spriječili Nijemci.

Bez obzira na to što se govorio da je Mussolini uzaludno pokušao da udalji tu ženu, ta priča nije jako vjerojatna. Jasno je da konzul Casalinuovo nije po vlastitoj spontanoj inicijativi išao po nju u Milano i u Como i nezamislivo je da je čitava obitelj Petacci mogla imati iste romantične i fanatične razloge, kao Claretta, da bude uvijek uz Mussolinija. Dakle, ako su se baš u tom trenutku svi nalazili oko njega, razlog nikako nije bio slučajan.

Uostalom, u svom posljednjem pismu sestri, koja se žurila da poleti za Španjolsku, Claretta je bila prilično jasna. Iako u okviru pomalo retoričnih izraza koji su joj bili karakteristični, Claretta je pisala sestri Myriam s aluzijama koje ako onda nisu bile jasne, danas to jesu. Na posljednoj od pet stranica koje sačinjavaju pismo (objavljeno u tjedniku Tempo od 1. jula 1950.) nalazi se, na primjer, i ova rečenica: „Nije rečeno da ja neću preživjeti – ne, draga moja mala, moja sudbina neće biti tako okrutna… ali moglo bi se desiti da se ne uzmognem vratiti, mogla bi biti prisiljena da ostanem daleko. Lijepo te pozdravljam, draga mala Mimi…“

Nešto ranije, kao da uvodi istu misao, Claretta je pisala: „Ne želim s nekom kukavičkom gestom uništiti divnu ljepotu moje ponude – a neću prestati da mu pomažem – da budem uz njega sve dok mogu (nedostaju tri riječi, koje je izbrisala obitelj Petacci). Ne kažem ti ništa za nas – sudbina će nam biti sklona – ali slušaj me.“

To pismo dala je u javnost obitelj Petacci iako su neke riječi izbrisane, a te se riječi očevidno ne mogu odnositi na drugo već na nešto što bi – kad bi za to saznala javnost – na neki način umanjilo idealizaciju jedne žene koja je stigla do cilja krajnje žrtve, savršeno svjesna njezine neizbježivosti. Želimo reći da je obitelj Petacci veoma vjerojatno uklonila one riječi iz pisma koje bi jasno ukazivale na ideju bijega u Švicarsku.

Osim toga pismo je uručeno Myriami još u Gardoneu, pa je za Clarettu imalo oproštajni karakter iako se završavalo s jednim „doviđenja“. Za tu ženu koja je živjela u avanturi koja je bila veća od njezinih snaga, momenat je zaista bio svečan: upravo zbog toga iznenađuje pomanjkanje drugih pisama sličnog sadrđaja koje je Claretta veoma vjerojatno pisala majci ili ocu, iz Coma ili iz Menaggia. Potrebno je kazati da se profil koji se polagano stvara o Claretti uglavnom zasniva na usmenim izjavama. U malom broju dokumenata koje danas posjedujemo, ništa nas ne ovlašćuje na to uvjerenje. Štaviše, mođe se izvesti da je Claretta misleći na budućnost koja je barem bila veoma rizična, mislila više na siromašnu pa čak i mizernu sutrašnjicu u stranoj zemlji, negoli na smrt.

Kad je definitivno iščeznula mogućnost potajnog bijega preko planine, Mussolini se dotakao sa zlobom stava švicarskih organa koji je njemu bio sasvim nerazumljiv. Oko 14 sati svi su se nalazili za stolom radi ručka za kojim se osjećala potreba nakon noćnih događaja. Mussolini je izvadio famozni fascikl s dokumentima koje je ministar vanjskih poslova, Mellini Ponce de Leon, izmijenio sa švicarskim predstavnikom radi eventualnog prihvaćanja u Konfederaciju obitelji fašističkih glavešina. Došlo je do prilično vruće diskusije jer su Buffarini, Guidi i ministar Tarci insistirali da se učini drugi pokušaj, ovaj put potpuno očevidan, da se u Švicarsku uše iz mjesta Porlezza; Mussolini je smatrao da se sada ne može postavljati drugo pitanje već da treba doći do Valtelline, koja je povezana s Bavarskom, radi krajnjeg otpora. Očevidno je da on nije smatrao da je za njega nemoguć legalni ulazak u Švicarsku, već da je zbog Birzerove tvrdoglavosti postao nemoguć pokušaj ilegalnog ulaska.

Odmah nakon ručka Buffarini i Tachi odlučili su da krenu do Porlezza s dva automobila, lažnim pasošima i s tri agenta pratnje. Međutim, loše im je krenulo jer nisu stigli niti do granice: u San Pietro Sovera zaustavljeni su i uhapšeni, a njihovi automobili su bili rekvirirani.

Ministar Angelo Tarchi putuje, kako je skrupulozno zabilježeno u kasarni, s diplomatskim pasošem, a Buffarini se skriva iza potpuno falsificiranog dokumenta koji ga predstavlja kao advokata Alfreda Fignanija. Uza se imaju znatne sume novca u svim mogućim monetama; izjavljuju da imaju cilj da odu u Švicarsku „jer ne žele slijediti Mussolinija u Njemačku“. Međutim, dodaju da su spremni da se vrate u Italiju kad se jednom učvrsti legalna vlada.

Nekoliko sati bit će pod stražom, zatim su oslobođeni i nestaju sa scene. Buffarini će biti uhvaćen i strijeljan u Milanu 10. jula 1945, vezan za malu školsku klupu.

Nakon odlaska Buffarinija i Tarchia, oko pet sati poslije podne dolazi obavijest prema kojoj će jedan avion „Roda“ čekati Mussolinija do 20 sati na malom aerodromu Chiavenna, da ga preveze u Bavarsku ili na neko sigurno mjesto u Tirolu. Ali treba doći do Chiavenne, a već pada noć. Uzbuđeni Mussolini zove Birzera i saopćuje mu svoju želju da još iste večeri stigne u Merano. Ali Birzer tu stvar ne shvaća tako jednostavno. Merano je daleko, njegovi ljudi su umorni i ne znače značajnu snagu koja bi se mogla nadati u mogućnost uspjeha. Birzer nema pravo i to još jednom na štetu Mussolinija. Da su odmah otputovali još bi uspjeli stići do Chiavenne po potpuno praznim cestama: u 17 sati tog poslijepodneva 26. aprila Dongo je još bio u rukama lokalne crne brigade. Moglo se za dlaku proći.

(U sledećem broju: Uhapšen u nemačkom šinjelu, sa sunčanim naočarima i 36 kg zlata)